I nekako, u nekom trenu, kao bljesak, stvori se slika. Kao da od nekuda dođe ovdje negdje. Ovdje, ovdje gdje ja jesam. Gdje? Za odgovor na to kao da sliku novu tražim. Kao da tražim sliku mjesta. Onu sliku istine što stvarno ukazuje da ovdje jesam. Kao da ne vjerujem u privid taj; kao da to nije to. Pa i nije to to, jer to je tako po meni. To je neki odnos moj prema onome što tražim, a to je mjesto stvarno. Ne moja slika nego mjesto. U uporu tome sve više vidim kako ustrajno bježim od istine mačinom kojim kazujem, da je tražim.
Dobro, nekako i razumijem to. Smanjujem tu energiju, ali vidim da taj put je put u svakom atomu postojanja. Postojanja? Mjesto, vrijeme, materija i ono nešto šuo to objedinjuje. Da, ono nešto, jer bez toga sve bi se raspalo neovisno jedno o drugome. Kako znam? Da, a kako neznam?
No, dobro. Smiriti lutanja treba i promotriti svaki moj korak u osnovi. Što on znači? Što to se zbiva?
Ma što god pomislio, ma što god gledao u promjeni sam. Vrijeme jest i nove slike su, i nove misli su. Sve su to meki novi trenuci, nešto novo, neka promjena. Putujem i ne putujući. Čak i to je relativno.
Svi mi tako činimo, mada neki to čine i misleći da čine. Oni jednostavno putuju. Mogu tako misliti da i ne putuju, da miruju. Njihova svijest se odriče do one točke, kada se odrekne i sebe same. Za nju nestaje i vrijeme. A misao moja gleda na nju tada kao na onu što je bila. Kao da bilo je, a sada nije. Nestalo je ono nešto čime sve to vezano jest. Ili možda nestade u mislima to? Ono nešto!!!
Okrećem glavu i misao mi putuje svijetom. Užurbani rade. Sustavi grade svijet u svijetonazoru stvaratelja njegovoga. Stvarao se red i prilagođen odnos nizu stvaranja čovjekovih.
Već odavna uvidješe neki da ono što kažu različitim mnogi vide. Problem bijaše kazati, a da to bude baš to što se kazalo. Ustvari, to nije moguće, jer riječ je riječ, a ono jest ono.
I tako ja kažem, a ti slušaš. U tebe je viđenje onoga što si čuo. Je li to jednako viđenju koje sam kazivao? I u najboljoj volji to nije isto. Može biti slično manje ili više.
Ipak, vidješe zadavna, da vrijedi ostavljati tragove za one koji će kasnije njima kročiti i gradditi puteve noive. Mnogo je predaje, a i zapisa. Ovisi mnogo o djelovanju vremena na te tragove. Predaja se brzo može izmjeniti, a zapisi se polako gube, a ponegdje dogradnjom mijenjaju. Razvija se i čitatelj, pa njemu možda zapisano nešto drugo znači od volje zapisatelja.
Pa što onda to činimo? Ja nisam mnogo čitao. Nekako se više uzdam u neku trenutnu inspiraciju. Vjernički se predajem onome nečemu, a time osjećam blizinu cjeline. I nikakove riječi to zamijeniti ne mogu. Možda tek priznanje te nemoći njoj bliže bude. Kao da priznanje nemoći te moć znači. To odricanje je od ustrajnoga kazivanja, a ono jest nemoć. O Bože, ovdje je početak govora bez riječi,, govora bez govora. Da, vidim dobro, da prići mogu i bez riječi, van vremena i prostora. To je poput moći u onom nečemu. U tome jest tren koji jest i vječnost.
I smireno pogledam sustave čovjekove. Gledam nauku. Čovjek ustrajno sebi nastoji približiti nešto što tada nastoji istinom proglasiti. Kao trkač na duge pruge kojemu njegova istina jest broj kilonetara i vrijeme pređeno. Time određuje se u tome. Njegova to jest istina.
A ja tražim istinu vašu, istinu našu, istinu svega. Susrećem se na putu tome sa mnogim negacijama. Dolazim do svijeta u kojem je samo tren i slijedovi u svijetu života. Kao iskrice i kao zvijezde na nebu. Na nebu jest slika koja je nastala u raznim vremenima u odnosu na tren gledanja. Zaigrani svemir u kojemu vrijeme je kao muzika za ples. I tako gledamo svijetove kojih više nema iz raznih vremena. Tako je to, jer u svijetu smo relativnosti. Tako je to jer ne vidimo ono nešto. Ono nešto u trenu koji vječnost znači.
O Bože, slike su mi date kojima zaigrano tijelo mije, poput svemira, ples života izvodi. A ja Tebi posvećujem se hvalom, jer jerdino Tobom jesam; Tobom onim nečim u trenu koji vječnost znači.
Predamnom su otvorena vrata. Ne bojte se braćo, jer svijet je ovo svijet ljubavi. Zaplešimo zaljubljeno i pružimo osmjeh i radost svima.
Mi smo isto ono nešto, mada mnogi to ne vide … a možda i vide ….
Radosti i ljubavi vama … :)
Post je objavljen 05.12.2010. u 17:26 sati.