Te kišne kapi na oknima…zaboravljeni sni…ko nekad u osam prođem ulicom tvojom..
Ta stara pjesma iz bivšeg vremena podsjetila me na klupu.
Kiši. Pljušti dapače, ali ja sam iz krajeve gdje su kiše dugo padale. Vlaga se uvlačila u svaku poru. Sve je bilo vlažno. Posteljina onako hladna činila se posve mokrom. Što sam ja nego voda. Kap u moru.
Ali, hop dva maha rukom i prošlost nestaje. Što je uopće prošlost? Postoji li?
Kišobran u ruke i kabanicu i hopa cupa, pljas po mokroj cesti i ravno na cvjetnu klupu uz more na žalu i lažinu što se valja.
Čekam, čekam.. ali, Njemu se možda ne kisne. Psu još manje. Moja pasica ispruži šapu vani i ako pljušti kao sad odmahne glavom i vraća se u toplinu doma svog. Svog, njegovog i inih moj je najmanje. Spava u mom krevetu, jede iz mog tanjura, pije kavu iz moje šalice, noćas je u mom snu i govorila. Vrlo pametno, za razliku od mene. Ona bar zna koga i kad treba gristi.
U petom stoljeću, prije nego se Gospodinov sin pojavio, u Leontu, Grčka pobliže, živio je Gorgija, filozof po struci (e neću reći vokaciji- ljuti me ta riječ).
On je govorio slijedeće: tri su tvrdnje bile koje je vrlo uvjereno dokazivao.
Daklem: 1/ ne postoji ništa
2/ kad bi nešto i postojalo, to ne bismo mogli spoznati
3/ pretpostavivši da bi nešto bilo i spoznatljivo, ne bismo to drugima mogli priopćiti
Sve je privid, mislim. Gorgija govori istinu.
I prije nego sam pomislila što istina zapravo jest netko sjeda do mene.
-Nije, kaže Gospodin. – Stavi ruke u moje rane, kaže još.
Pas skakuće vedro. Ne smeta kiša ni njemu ni Gospodinu.
-Stavi ti u moje, kažem ja.
-Moje patnje su veće i dugotrajnije, kaže tužno.
Privid. Što je to nego privid. Onaj Pravi, Jedan, Jedini ne bi se tužio jednom jadnom ljudskom biću, čovjeku, čovječici dapače. Tko računa sa ženskim rodom. Starim ženskim rodom kojoj ništa ne ide na ruku.
-Tko se tuži sam se ruži, kažem glasno. -Nema te, nema te, ipak, kričim. Nema ništa. Sve je privid. Ako jesi bio bi za mene i za cijeli svijet, kako god Te svatko od nas zvao. Jer ako Jesi to što Jesi kakav je to strašan grijeh onih eonima prije mene da ja još ispaštam za to. Ti si samo osvetoljubivi stari Stvor.
-E, tu griješiš. Nisam Stvor. Nisam stvoren. Ja sam onaj koji Jesam. Oduvijek.
Brci mu se smiješe.
-I Star sam, kaže, ali je li to važno?
Smijem se i ja. Ako je sve privid, onda nema ni Njega, ni mene, ni psa, ni ove klupe, … ni patnje.
Ne bole me rane. Što kažem rane, prave razderotine, ubodi, cijeli krateri do vrlo, vrlo ranjenog crvenog srca.
-Ali ti si svejedno moje dijete, šapće. -Ako je i privid moraš mi vjerovati . Ja se borim za tvoju dušu, tvoj duh, pneumu.
Ali zašto.., postavila bih još puno pitanja. Ali komu? Nigdje ništa. Nema gospodina, nema psa.
A možda odgovor zna samo vjetar.
I kiša.
A, sve je ovo samo neuspjela humoreska.
Post je objavljen 05.12.2010. u 09:12 sati.