Još su mu u memoriji nove Nokije ostale dvije nedavne Almine SMS poruke, kojima bi se, zapravo, mogla započeti ova priča o njihovu iznenadnom susretu nakon svih tih pustih godina otkako se nisu sreli:
«Što još reći danas? Hvala ti za svaku tvoju poruku. Kad ih čitam, osjećam se važnom i voljenom. Laku noć, moj poeta. Tvoja d.v.»
«Bez obzira na prošlost, gdje si ti u pravu, sadašnjost pripada nama. Zdravlje? Knjige?»
Je li mu Alma namjerno ili nenamjerno ovako sročila ovu drugu svoju poruku kad mu je zadnje dvije riječi – Zdravlje? i Knjige? popratila upitnicima, ostavivši ih nedorečenima i ne objašnjenima? Jer, svako bi ga suvislo objašnjenje lako moglo taknuti u ono najosjetljivije mjesto u njegovoj nutrini, u njegovu dobrano istrošenu i aritmičnu srcu, gdje obično (mada i ne biološki!) prebiva osjećaj za volju, za ustrajnost i za pouzdanje kako bi se što bezbolnije i što sigurnije uzmogao uhvatiti u koštac s problemima kojima se započeo nositi, hrabro i bez odlaganja, još odonda kada ga je, prije gotovo godinu dana, uvelike isprepadala podmukla i teška mu bolest, a za koju je, još kao mladac, računao da joj se odupro za sva vremena, i da ju je, jednostavno, prebrodio … Nažalost, pokazalo se da ju nije bio prebrodio. Ni izdaleka. Tako je samo izgledalo. Bolest je i ustajala i lijegala s njim, jedino nije galamila i nije urlala, ali je tinjala u njemu i dalje – sve do prošlogodišnjega Božića kad mu se oglasila najezdom Kochove konjice, kako je, u gorkoj šali, običavao nazivati bacile tuberkuloze, u betežnim mu plućima, pa je na Pulmološkom odjeljenju bolnice svoga sadašnjeg boravišta, u Gradu svojih studija, u Gradu ni napola ostvarenih svojih snova, odležao skoro puna dva mjeseca, gutajući svakoga dana i do (brojao je!) trinaest različitih, raznobojnih tableta i kapsula, ponajviše se plašeći bronhoskopije, pošto se dugo čekalo na pravu dijagnozu koju su mu liječnici postavili cigla dva mjeseca kasnije no što je ponovo, poslije pola vijeka, počeo udisati opore i na lizol zaudarajuće bolničke mirise, na koje se teško privikavao. Izjutra bi ih se, odmah iza buđenja, naprosto grozio, pritisnut teretom depresije.
Sada je, eno, izvan bolnice i još se uvijek liječi ambulantno …Ne, nisu ga, na sreću, lukavi i neumoljivi liječnici, premještali na niže katove, kao što su premještali onog jadnika, Giuseppea Cortea, u priči Sedam katova Dina Buzzatija, da mu put skrate u prostore vječnih sjenâ, a koju je priču pročitao, u strahu, ležeći u bolničkom krevetu do samog uličnog prozora odakle je, ako nije čitao, neprestance buljio u komadićak plavog ili sivog neba. Priča je bila tiskana u književnom časopisu «Dubrovnik» kojega su mu donijeli ne radi te priče, već zbog njegovih devet soneta koji su mu u tom istom dvobroju spomenutoga časopisa bili otisnuti! Bože, s koliko je samo radosti dočekao tiskanje ovih svojih soneta u ovom njemu tako dragom i cijenjenom časopisu! Pa, odmah mu se učinilo, kao da mu je to bila ona najčvršća nit nade da će se ipak izvući iz ove kužne bjeline, kako je bio napisao u jednoj svojoj pjesmi, u dvadesetoj godini života, dok je, isto ovako i zbog iste bolesti, ležao na Grudnom (tako se to tada zvalo) odjeljenju šibenske bolnice!
Također u ovoj zadnjoj Alminoj poruci nedostajala su na kraju i ona dva ushitna mala slova d i v, kojima se je, sve otkako je zbog njega, govorila je, nabavila mobitel, redovito potpisivala, a označavala su: (d)obra (v)ila, odnosno Tvoja dobra vila.
Ma, opet, tko zna, možda joj se nekamo i žurilo, te je ovu drugu poruku napisala s tim grintavim naznakama od upitnika i na brzake?
Tko će ga znati, osim nje sâme, osim Alme?!
Ne, nije ga to nimalo zasmetalo da ne nastavi s pisanjem …, jer mu je pisanje i zrak koji udiše, i prostor, u kojemu nastoji, ustrajno i uspravno, hodati …
Elem, nakon šibenske promocije pjesničkog Lucijina prvijenca Rumeno lice školjke, njih troje sudionika Tereza, Petar i on, vraćajući se Petrovim autom u Zadar, mrsili su o svemu i svačemu pomalo, tako da su se, u jednom trenutku, skoro uvalili u veliku diskusiju o vjernosti i nevjernosti među spolovima – kada je Petar dometnuo da je emotivna izdaja puno gora od fizičke! Tereza, naša suputnica i jedna od recenzentica spomenute Lucijine pjesničke zbirke, uglavnom je šutjela i, sjedeći na sjedalu do vozača, bavila se promatranjem jurećih automobilskih farova u noći koji su je, vjerojatno, plašili, jer bi pri jakom bljesku saginjala, a pri slabom podizala glavu; činilo se da joj nije bilo ni do kakva razgovora o tako preozbiljnu divanu, a, bogme, nije ni njemu, junaku ove nam priče, uredniku, lektoru i korektoru više pjesničkih zbirki autor s njihova otoka, inače izdanaka loze njegova prezimena …
Da ih je slučajno, onako neodlučne, netko sa strane promatrao, mogao bi pretpostaviti da su se dogovorili za ovu šutnju. Jer, ako je suditi po njegovu balansiranju na samoj ivici neodlučnosti, moglo bi se s lakoćom zaključiti da se, eto, ni on, uza sve svoje godine i iskustvo, naprosto nije želio upuštati u bilo kakvu prosudbu o delikatesi ove Petrove postavke, a što, dakako, nije moralo značiti da negdje, u nekom skrovitom pretincu sebe, nema i kakvo-takvo osobno mišljenje o svemu tomu. Pa, iako je, po njemu, ovdje riječ o krajnje bezazlenoj i tobožnjoj emotivnoj izdaji, ispostavit će se, kasnije, da će jedno preosjetljivo ljudsko srce ipak uvelike uzdrmati.
Osim toga, upravo zbog Terezine totalne nezainteresiranosti, izgubio je svaku volju za bilo kakvim daljnjim razgovorom! Ali se svejedno pitao: ili joj je ova Petrova tvrdnja bila uistinu dosadna, ili ju je pak zapahnuo nekakvi vonj nelagode? Što li? Slutio je u zraku, da, dobro je slutio da tu nešto ne štima, ali što? – nije znao. Razlog je, očito, postojao. U to je bio siguran. Od prvog trena, netom se Petar odriješio i zaplovio u to duboko more muško-ženskog prakticiranja … Zato je svoje mišljenje, radije, zadržao za sebe …
No neki ga je vražić radoznalko, iz dna njega izronivši, te iste kasne nedjeljne večeri uspio natentati, da se, onako iz čista vica, mobitelskom porukom obrati Almi za njezino mišljenje o razlici emotivne i fizičke izdaje. Nema sumnje, unaprijed ga je golicao odgovor stare mu ljubavi, te njegove još uvijek neodoljive Alme, s kojom se, eto, sreo na spomenutoj promociji u Katoličkom domu u Gradu svoje mladosti, nakon, reklo bi se glasom čuđenja, malo manje od prepolovljena vijeka! Da, upravo tako, toliko je vremena prohujalo otkako se nisu vidjeli, ako se, jasno, zanemari onaj letimični susret u susjednoj kući na najudaljenijemu napučenom otoku šibenskog arhipelaga, gdje ju je toga ljeta, koncem šezdesetih prošloga milenijuma, u prolazu, ugledao kod susjede mu Melanije kojoj je Alma bila došla na dan, dva u posjete. Upoznale su se zahvaljujući činjenici da su stanovale jedna nasuprot drugoj na istom katu zgrade u obližnjemu gradu. Ubrzo su se počele posjećivati, postavši dobrim prijateljicama, usprkos znatnoj razlici u godinama i u obrazovanosti.
Nego, moralo bi se, prije svega, reći da se nije naš poeta preveć radovao sudjelovanju u ovoj Lucijinoj promociji, za razliku od one koja je u žežin Velike Gospe bila održana u prostorijama bivšeg Zadružnog doma na rodnom mu otoku. Onda tamo nije bilo njegove stare ljubavi, koju je, kako je vrijeme odmicalo donoseći svoje mijene i promjene, sve više izbjegavao sresti, e da bi ju, u uspomeni, sačuvao upravo onakvu kakvu je ostavio u trenutku rastanka! Lijepu do ushićenja, do zvijezda! A nije ju bilo ni u dvije prošle godine kada su se, u dva navrata, bile organizirale i održale, u ovom istom gradu, slične promocije pjesničkih zbirki, također mu dragog rođaka Ivana, izdanka, kako rekosmo, loze im Šimulinove …; nije ju, dakle, bilo sve od onog davnog, po njega kobnog časa, kada mu je, očito ljuta na njegovu nesmotrenost i na drsko mu uplitanje lajave gazdarice u njihovu romancu, pred kavanom Medulić iznad Skalica na Dobriću, gdje ju je, nakon tri velika dana, ispunjen strahom i strepnjom, presreo – saopćila da je među njima sve gotovo! Dok je odlazila, zapitao ju je glasom utopljenika, kojemu ponestaje zraka, za razlog, na što mu je ona, Alma, ne okrećući se, dobacila neka pita svoju dobru gazdaricu ...
Da, da, baš tako: ovdje, u njenom Šibeniku, kako je već i rečeno, plašio se svakog susreta s njom, mada su se, poslije nekoliko decenija šutnje (ali ne i zaborava!) dopisivali, i telefonski razgovarali, i mada joj je brojne sonete posvetio, i silne joj poruke mobitelom poslao, kao ni jednoj, do tada, pod zvijezdama nebeskim, a gdje ju je, najzad, bio primoran i preseliti! Tako da mu se nedavno, očito obradovana tom njegovom velikodušnom odlukom, u jednoj svojoj poruci, skoro i zahvalila na toj mu nadasve ispravnoj gesti, napisavši mu da je dobro što se na takvog što odlučio i što ju je, zanesen neugaslom užarenošću ispjevanih joj soneta, katapultirao među vječno ustreptale zvijezde! Tä, gdje ju je drugdje i mogao, ako ne među te daleke joj posestrime, smjestiti?! Tamo je otada, mirna i spokojna, treptala svojim okicama sve od onog nesretnog posjeta (mimo njegova znanja!) te bajne mu gazdarice, koja je našla za shodno da, nepozvana, drskošću obične lajone i ćakulone, upadne u kuću njezinih roditelja i da ih, sve odreda, obaspe kojekakvim uvredama i pogrdama, posebno se okomivši na nju, na zatečenu Almu, koja je od stida i bijesa imala u zemlju propasti, kako mu je, dva ili tri mjeseca iza toga u pismu iz Zagreba, bila napisala. A od same je pak gazdarice, odmah onog dana, negdje pred večer, čuo da je u kući svih poslala u onu stvar i da je na onu štrkljastu divojčuru vikala koliko je grlo moglo nositi da se okani njezinog podstanara, kojega je, libertona jedna, nakanila svojim kurvanjskim ljubakanjem upropastiti, jer da su joj rekli kako zbog nje izostaje s nastave u Večernjoj, a koju je primoran pohađati i završiti ukoliko se kani upisati na fakultet; jer da je to rekao njezin odlikaš, koji već studira i s peticama polaže sve svoje ispite, mada je to njeno odlikaško jaje, kako ga je bio u jednoj humoreski, objavljenoj u lokalnom listu, nazvao jedan tadašnji humorist, puno mlađi od njezinog joj podstanara, koji još nije ni srednju završija, te da će jedino ta libertona biti kriva ako ne postane svoj čovik …
A tu je Večernju školu, o kojoj je ovdje riječ, naš ozlojeđeni i nesretni poeta, u to daleko vrijeme, pohađao u večernjim satima u zgradi Gimnazije na Šubićevcu … Učeći, bolje, pripremajući se za buduće mu studije, istovremeno je činovničio u općinskom statističkom uredu u prizemlju nacionalizirane četverokatnice preko puta gradskog kazališta. Tamo su se, u tom uredu, i njih dvoje upoznali. Bio je vani lijep dan, pun proljetnog sunca kada je ušla i potražila ga na radnom mjestu. Stala je preda nj i, malko, kao na svakom početku, zbunjena, zamolila ga je za neke demografske podatke, to jest za podatke o rođenima i umrlima u jednom obližnjem primorskom mjestu u šibenskom okružju, uz more, za svoj diplomski rad kojega je upravo pisala.
***
Dok je u zalogajnici spomenutog Katoličkog doma, nagnut nad jednim pultom, na komadiću blok-papira, ispisivao program za tu večernju svetkovinu, na kojoj će i voditeljem biti, netko ga je, u kraćim razmacima, sa strane počeo bockati u nadlakticu lijeve mu ruke. Ne, nije se odmah na to bockanje obazirao, budući da se je neumoljivo primicao početak priredbe, a on još nije bio zadovoljan s onim što je trebao barem donekle pribilježiti. Štoviše, pomišljao je da ga mlada poetesa i rođakinja mu Lucija želi pitati je li zgotovio taj više raspored, program ili pak ... Ali, bockanje je postajalo sve učestalije i, činilo se, sve žustrije; gotovo je osjećao dah još uvijek mu neznane osobe. Onda se uspravio, okrenuo naspram pridošlici i – sledio! Pred njim je stajala ona, ta njegova davnašnja i nesretno skončana ljubav u koju se, onovremeno, do ušiju bio zatreskao! Dugo, dugo su se sada gledali, bez riječi, nijemi kao dvije ukipljene figure koje su, uslijed čuđenja, izgubile dar govora. Ni pokušao nije otvoriti usta, ponajviše zbog straha da mu Alma ne nazre sav onaj užas od zub, a što, uostalom, već niz godina i u nekim drugim prilikama radi; ponekad potpuno nesvjesno, instinktom zatečenog … Pa, ipak, to ga nije sprečavalo da mu se, u jednom trenutku, pred očima počne naglo odmotavati štošta toga što ih je, u ono mladenačko doba, vezivalo, veselilo, radovalo, ali i žalostilo.
Proleti, tako, prva njihova šetnja uz more kraj stare ribarnice kada su ugledali plutajuću crkotinu mačke, kojoj se već dobrano bio ogulio nabuhli joj trbuh što ih je nelagodom ispunjalo, te su se u tili čas popeli na tvrđavu Sv. Ane, gdje su se, sada, prepustili radosnijem raspoloženju i gdje su se, kao po dogovoru, zadivljeni, zaglédali u purpur zalazećega sunca. Nešto joj je, očito, lijepoga i zanosnoga morao izrecitirati kad ga je, onako zanesena, netremice gledala i slušala…? I jeste, radilo se o jednoj mu mladenačkoj, romantičarski obojenoj pjesmici, napisanoj jednog mirnog davnog predvečerja dok je, sjedeći na jednoj uzdignutoj stijeni iznad mora na svomu otoku, promatrao užarenu golemu kuglu što ju je, na crti obzorja, u raskošju rasprsnutoga purpura, proždiralo more, a završavala je čeznutljivim i poticajnim stihom: «a poljupci sunca upravo, gle, sviću!»
To joj je najprije pojačalo rumenilo na licu, a potom ju je toliko ohrabrilo da ga je, sada već pripijena uz njegovo uzdrhtalo tijelo, zagrlila i stala ljubiti …
To su bili prvi njihovi poljupci. I dok su se tako ljubili, odozgo, sa samoga vrha tvrđave, oko ovalnoga zida, stajala je grupa poredanih razdraganih mladića, odjevenih u mornaričke odore koja im je dobacivala, očito riječi podrške, no jedan među njima bijaše i nešto glasniji – kad im je do ušiju, vjetrom nošen, dolepršao njegov ljubak i topao glas koji se dao lijepo razabrati: ostavite i meni malo …, a na što se oni nisu obazirali, ljubeći se strasno, dugo, s manjim predasima, doduše tek toliko da dođu do daha – sve dok ih nije zavjesa noći skrila od njihovih radoznalih i pohotnih pogleda.
Zatim su u nizovima, kao na filmskoj traci, jedan za drugim, tekli događaji, ushiti dolazaka i strepnje odlazaka; uporna čekanja, beskrajne šetnje skrovitim predjelima Grada; po Šubićevcu i Pisku, u sutonima i za mlađa ili pak za uštapa, (kojega su dobro zapamtili i kojega je čitavo jedno raskošje u njegovim nadahnutim sonetima!) kad bi se razlila sjajna mjesečina po nježnoj i još uvijek krhkoj joj nagosti, otkrivajući mu svu ljepotu njezine mladosti u cvatu…
Bože, pa je li to ona, onako lijepa i zanosna! Ona koju je držao za ruku, koju je grlio, ljubio, kojom se opajao i ponosio; ona kojoj je vjerovao čak i onda kad bi ga, u grčevima njegovih razapinjanja, znala vraćati u grubu i bolnu realnost, ne mogavši zakoraknuti u ruj obećavajućega i nikad dosegnutoga plavetnila …?!
Da, da, to je ona! Upravo ona koju je zamišljao umnogome drukčiju, daleko stariju i iscrpljeniju raznim boleštinama, pogotovo joj učestalom bolešću srca, budući da mu je u više navrata i pisala, i u telefon govorila kako je, baš zbog tih srčanih problema, bila u ovoj ili onoj bolnici, kako je dugo morala odležati u postelji i kako se užasno plaši za svoje zdravlje …
Ali, gledajući je sada u ovom Katoličkom domu, ovakvu, u lagahnu, prikladnu joj odjelu; onako nonšalantno i još samo malo pa skoro lepršavo intoniranu, učinila mu se mlađahnim i, uistinu, prelijepim stvorenjem, i to bez obzira na godine koje je negdje duboko, nevidljivo skrivala u sebi, a što joj odmah, istinski oduševljen, i rekao pokušavši joj prići bliže i zagrliti je. Ne, nije mu dopustila – izmakla mu se, i povukla, rakovski, natraške, na prostornu distancu koja je bila tolika da ju ispružene njegove krhke i drhtave ruke nisu uzmogle ni dotaknuti! Sjetio se jednog pjesnika, inače svoga poznanika iz rane mu mladosti, koji je, već tada, pohađajući Preparandiju u Šibeniku, bio napisao i ove lijepe stihove:
«Ruke moje, u baršun noći ispružene,
struk drage žene tkan je od sna
i modrih izmaglica!»
»Naravno, iza takvog joj čina, donekle se vratio k sebi, smirio se i, takav, opet sâm samcat, ostao sve do kraja predstave, sve do Almina odlaska iz dvorane kad mu je, načinom kojim je odlazila, dala i suviše vidljiv i jasan znak da joj je njegova pratnja nepotrebna, a, onda, i nepoželjna! Naglo je otišla ne osvrnuvši se. Uzalud je i ruku podigao da joj mahne na odlasku. No Alme više nije bilo u okviru izlaznih vrata. Preostalo mu je jedino da se – počeše iza uha.
Neka je dragi Bog blagoslovi, rekla je njegova ranjena duša. Za druge, još preostale u dvorani, bio je zasigurno sasvim smiren, pomiren sa samim sobom i onim što ga je zadesilo još prije tolikih decenija. Mada i po drugi put poražen, priključio se posljednjim Mohikancima koji su se veselili, pjevali tamaneći sendviče i ispijajući svoja pića. U jednom trenutku, nepripremljena, iznenada ga je uhvatila rodica Lucija za ruku, tentajući ga da se priključi njenom raspjevanom društvancu nekolicine mlađih ženskih osoba, čiji su glasovi, umilni i skladni, godili njegovu raspoloženju. Vidjelo se da su svoje glasove usklađivale i brusile godinama u crkvenom im zboru župe na Šubićevcu. Ali, uza sve to, nije ju poslušao; zapravo, nije ju ni mogao, budući da se prijatelju mu i mještaninu Petru žurilo u Zadar. Morali li su otići…Vjerojatno je Petru naložila ženska da se na vrijeme vrati doma?
Uza sve ono što će kasnije uslijediti, prvenstveno na planu obostranih im poruka, jedna će njegova takva poruka, kako je već i rečeno, u Almi prouzročiti neveru nesporazuma i tlapnje – kada joj je postavio pitanje o mogućemu homo duplexu u nama, dakle, i u njoj samoj, a na koje će (pitanje) poticajno djelovali i neki njezini postupci za vrijeme trajanja programa predstavljanja spomenuta Lucijina pjesničkog libra, kao i u njenim porukama, prepunim, izgledalo je, emocija, osjećaja, dirnutosti, izazvanih njegovim prisustvom u njenom razgaljenom srcu, a posebno onaj joj potez za vrijeme trajanja programa, kada je zamolila voditelja klape «Rakita», koja je te večeri, s nekoliko sjajno otpjevanih skladbi, uveličala ovo predstavljanje – da za nj, za njenu mladenačku ljubav, otpjevaju onaj, još u to vrijeme, poznati i popularni hit «Da te mogu pismom zvati»?
Kroz cijelo to vrijeme bila je usredotočena samo na nj i na njegovo prisustvo, pa mu je, baš tim i sličnim primjerima, iskazivala svoju privrženost i svu svoju ljubav, te je suvišno bilo što više značajno reći o bilo čemu drugom i drukčijem od onoga što se te večeri zbivalo i zbilo na pozornici i u dušama onih dvadesetak upornih i radoznalih posjetitelja?
Tä, čak mu je, post festum te iste večeri, u spomenutom katoličkom Domu, ispisala ove zanosne riječi u jednoj od svojih poruka:
«Ovaj susret nedokučiva je tajna za mene. Puna sam nježnih osjećaja i sva sam ispunjena ljubavlju. Tako će ostati do kraja mog života. Laku noć, moj poeta. Tvoja d.v.»
Zatim ju je pitao, isto tako u mobitelskoj poruci, za dojmove o samoj promociji. Odgovorila mu je kratko, lakonski:
«Ti si bio jedini moj dojam!!!»
Ne, nije se mogao točno sjetiti što joj je i kako, nakon toga, u izbrisanoj poruci bio napisao, a na koju mu je poruku ona, u sljedećoj svojoj, bila uzvratila:
«Ne pitaj me za dojmove o večeri poezije. Ja sam vidjela i osjećala samo TEBE!»
Tek joj je, iza svega toga prelijepog i ohrabrujućeg što mu je izvoljela izjaviti, poslao onu, već ranije spomenutu i, po njemu, ni u kojem slučaju alarmantnu poruku kojom ju je pokušao, jednostavno, upitati: je li je ona, u stvari, svjesna opasnosti u koju se upustila ispisujući mu sve te poruke, s otvorenim i, po svemu sudeći, nedvosmislenim izjavama koje, bez ikakve sumnje i zadrške, uvelike preskaču prag svakog normalnog žensko-muškog prijateljstva, i koje, u stvari, svjedoče emocije, ljubav, totalnu pripadnost i duše joj i tijela …
Želio je još jednom samo čuti potvrdu tog i takvog Almina stava, a što bi uvelike godilo njegovoj radoznaloj duši. Očito se, u tom očekivanju, nije (ili se namjerno nije?) htio prisjetiti one jedne svoje davnašnje pjesme u kojoj je imaginarnom prijatelju savjetovao da se u svom hodu ispod zvijezda nebeskih ne poštapa iluzijama.
Ne, ni u jednom trenutku, nije mu došlo do svijesti da bi ta Petrova, inače, poprilično neozbiljna i usputna tvrdnja o tome da je emotivna izdaja gora od fizičke mogla prerasti u provokaciju i tako strašno zasmetati nesuđenoj mu odabranici Almi, i da će među njih dvoje unijeti toliko pomutnje i nesporazuma. Da je, onako, to i naslutiti mogao, zasigurno se ne bi naslanjao na tu Petrovu klimavu i od praiskona ižvakanu pretpostavku! Ni u snu! Barem ne sada, nakon im ovog susreta …
Ali, Alma je na poruku reagirala kao da su je opekli zažarenim žaračem:
«O čemu ti pišeš, o kakvoj emotivnoj izdaji? Zar mene ne mogu ponijeti osjećaji, zar bi moje lice tako sjalo da me nisu preplavile emocije i ljubav?"
Ovo ga je potpuno ošamutilo. Kao kad te netko pljusne, iznenada.
Pokušao ju je smiriti (a i samoga sebe!) i reći (opet porukom, naravno!) kako u onoj njegovoj ranijoj poruci o tzv. emotivnoj izdaji nije bilo ama baš nikakvih njegovih zlih namjera, i da joj se on ne može čudom načuditi kada se dala ovako olako uloviti u drače i kučine na čistoj i bezazlenoj tratini, na pitomoj travi plandovanja. Nastojao ju je urazumiti da se vrati u realnost i da na tu Petrovu verbalnu igrariju gleda očima uma a ne očima srca. Ergo, srce je Rousseau, a um – Voltaire, kako je bilo rečeno već u samom naslovu jedne knjige koju je davno pročitao. Poruku je ovu njegovu, zacijelo krivo je shvativši, odmah izbrisala, te mu je, sutradan, kad se sjetila da joj je izbrisala i onaj njen drugi dio u kojemu je opisano njegovo ushićenje, izazvano ovim im nenadanim susretom i njezinom, još uvijek, idealnom pojavom, poslala sljedeću:
«Noćašnja je tvoja poruka izbrisana, molim te vrati mi je čitavu.»
Kratko i odsječno! Poput jedanaeste Božje zapovijedi: "Dužan si pravednu uzvratiti pravdom!" (Vjerojatno je Stvoritelj zaboravio i tu zapovijest, jedanaestu po redu, došapnuti proroku Mojsiji?)
Javio joj je da mu je to nemoguće ponoviti i da se boji da bi uzmogao točno navesti sve ono što je bio napisao. Jer, sve je slabijega pamćenja, spominjući joj bolesne svoje oči, konjuktivitis, pa i godine. Na kraju joj je pridodao nekoliko riječi poduke kako će drugi put učiniti s nepoželjnim dijelom neke poruke, a kako pak s onim do kojega joj je stalo i koji joj pričinja zadovoljstvo. No teško će, veoma teško taj i takav odgovor moći, bar donekle, prihvatiti, a nekmoli da bi je on mogao smiriti.
To je pokazala već u sljedećoj poruci; upravo onako kako je pretpostavljao, ozlojeđeno, ogorčeno:
«Ja sam ti napisala iskreno od samog srca i duše kako sam se osjećala. Dalje bez KOMENTARA. Mene zanima drugi dio poruke, odnosi se kako si me doživio kao osobu. Ponovi to, molim te.»
Ne časeći časa, uzeo je svoju omiljenu Nokiju pokušavajući ozlojeđenoj i očajnoj Almi nešto lijepo, nešto ugodno i poetski napisati. Ali, nije išlo. Nikako … Kada bi god što započeo, odmah bi i izbrisao. Prvi, drugi, treći put … (To je ono kao kad se, nervozne i frustrirane duše, nemoćne da išta napišu, loptaju lopticama zgužvana papira …) Možda je bilo i više pokušaja? Nije se, zadugo, mogao sjetiti što i kako. A potom je uslijedilo vrijeme nekakve pospanosti, gotovo zaboravljivosti … Lebdio je negdje na granici svjesnog i nesvjesnog, kada se više ne razmišlja ni o čemu i kada ti je svejedno jesi li to ti koji nešto kao namjeravaš ili …Kad li, kroz izmaglicu, primijeti osvijetljeni ekran mobitela, trgne se i, poput psa kad iziđe iz mora, sa sebe strese prašinu sanjivosti, obriše krajičkom ručnika oči, prinese do ispod nosa čudesnu spravicu i stade čitati netom pridošlu poruku:
«Nisam tražila nikakve upute ni prepričavanja. Jednostavno vjerujem u tvoje natprosječne intelektualne sposobnosti, te da možeš ponoviti traženi tekst. Ako nije moguće, hvala dragom Bogu!"
Odgovorio joj je, sada očito i budan i odlučan, pošto se uvjerio da je njegova Alma, ta mu velika a neostvarena ljubav, upravo zbog njega i njegove brzopletosti, probdjela cijelu noć oka ne sklopivši. Stoga su mu i riječi same od sebe potekle:
«Dobro ti jutro, anđele moj srditi. Ne klikću mi više tvoje ptice, što su me sve do nedavno svojim umilnim pjevom veselile. Stišala ih je, gle čuda, jedna jedina riječ – «izdaja»! A nisam na takvo što ni u snu računao. I nisam je izrekao s predumišljajem; nego bezazleno, s uvjerenjem da ćeš mi se istinom obratiti. A ti? Ostala bez KOMENTARA, kažeš. Zašto? No, moraš znati da je apsolutno nemoguće mi bilo doslovno ponoviti onaj dio izbrisane poruke u kojemu sam žarko, onako lijepom tobom zanesen, govorio o tome kakvu te vidjeh i doživjeh za onog nam susreta. Nije mi mogla pomoći ni memorija, ni moja intelektualnost, o kojoj si mi pisala! To je tako kad nabujale emocije racionalnost svedu na tanahne grane. Voli te tvoj poet …»
Ne, nije se mogao oteti dojmu da ga je Alma ipak krivo razumjela. Prije svega, ona je pomislila da joj ne vjeruje na svemu onome što mu sve čini i što je kadra zbog njega učiniti; već godinama, makar su se odavno razišli i pošli svaki svojom stazom, s trnjem ili bez trnja, s ružama ili bez ruža, u tada još neznano ovo njihovo Sada i Ovdje. Naime, poeta je vrlo ozbiljno shvatio ono joj reagiranje na tu famoznu emotivnu izdaju. Branila se iskrenošću, i sve mu je napisala iskreno od samog srca i duše, kako i sama reče, ali nije precizirala je li, pri tome, promišljala i na onu drugu iskrenost, iskrenost naspram onomu s kim je dijelila suživot u vlastitu domu, zajedničku im familiju, zajedničku im svakidašnjicu, krevet?
Ona se, dalje, u jednoj ranijoj svojoj poruci, jada kako su je ponijeli osjećaji i preplavile emocije, pa i sama ljubav! Ali se, svejedno, uvelike pitala i još se uvijek pita: otkuda mu i pomisao na nekakvu joj emotivnu izdaju?! Dakle, pita se i, u isto vrijeme, čudi: što se to s njim, nakon sinoćnjeg im susreta i večeri, u tako malo vremena, desilo da joj je, odjednom, iz čista mira, stao predbacivati tamo nekakvu, njoj potpunoma nepoznatu izdaju, i to još na emotivnoj osnovi? Bože, tko bi se i takvu preokretu nadao?! – zasigurno se pitala.
Međutim, on se u svemu ovome nimalo nije osjećao krivim! Računao je da će prije nebo i more zamijeniti svoja mjesta, negoli će se sve ovo s Almom zbiti! Ne, nije se ni u najružnijim snima nadao da će ovako žestoko i strasno reagirati. Naprotiv, nadao se da će mu njezin odgovor, lepršajući pred očima, jačati vjeru i pouzdanje u njihovu, makar i zakašnjelu, ako ne više ljubavnu a ono barem prijateljsku im sreću; nadao se da će mu baršunom svoga glasa prošaptati na uho srca: neka je i tako, pošto je iznad svega moja ti privrženost i moja ti ljubav; u meni ne može biti one druge mene koja bi mogla i ovako i onako, i koja bi mogla dijeliti sebe, poput kakve naranče, na kriške, pa jedna kriška jednomu, druga kriška drugomu.
No, s obzirom na uzvraćeno, i na sav bijes i srdžbu koju je njegova davnašnja ljubav u sve ovo unijela, iako je, vjerovao je, dostatno jasan bio, nije mu ništa drugo preostalo do da joj uputi ovu svoju, u svemu (umiru)juću poruku:
«Opet sam ispod tvog očekivanja, zar ne, suzo sna mog neostvarenog? Ne, ništa ti ne zamjeram, stoga budi to što jesi, puna razumijevanja i nesebične ljubavi za sve koji to zavređuju, i nemoj se ni jednog trena pokolebati u tome, da tvoja anđeoski čista duša ne bi podnijeti mogla što je izvan i Božjih i ljudskih zakona. "Ne daj se, Ines!" – zavapio bi sugrađanin tvoj Arsen. Pa to isto, s tisuću razloga, evo, i ja tebi poručujem, a mi budimo dobri prijatelji i tako se ponašajmo! Takvu te danas pozdravlja i voli tvoj poet!"
Ali, mada se naziralo, nije se baš sigurno znalo je li mu je ili nije ova SMS poruka Almi bila i – posljednja?
Post je objavljen 05.12.2010. u 05:13 sati.