Homo malo, prošetajmo po mistu i osim mrtve prirode da vidimo i jude!
Eto, prije 500 godina i Matija imao svoju vikendicu ovdje!
U to doba, i poslije, kamen je bio glavni građevni materijal,
kao u mojoj kali
koja je na ovakav način „asfaltirana“ 1893. g.
a ova strmija kala uređena ovako
I druge kale bile u istom stilu
Danas se stari putevi raskopavaju,
ali se ne vraćaju u prijašnje stanje.
Došlo novo doba i kale se širile, ali kaldrma nije širena
ili je krpljena betonom
nastavljena s betonskom podlogom
ili betonirana čitava ulica
Nataliteton se ne moremo pohvalit, pa zato ovakve kuće zvrlje prazne.
Za to nisu krivi ratovi; ni onaj pretposljednji koji je "uzeo" vod mišćana
kojima stoji spomen ploča na škojiću,
a ni domovinski, koji srićon, nije "uzeo" nikog.
Drugi je "virus" u pitanju i zato, ka ča san obeća marčelinaman,
dajen na uvid naše varbovaško bogatstvo, jude!
Kad igraju na balote,
ili oni ča ih gledaju i naviju za jednu ili drugu stranu.
U litnjin predvečerima na šentadi
di se bistre sve teme od poljoprivrede do politike,
ili samo opušteno sidi u hladovini i gleda u daljinu,
ili dok u grupi ponosno gaze priko rive,
a i solo, s noge na nogu.
Sidi se i na kavi
i posli mise sa posvećenim grančicama maslina,
koje se ponosno pokazuju.
Neki se brinu za kućanstvo,
drugi veselo šetaju,
a pojedinci se sami vraćaju u svoj dvor i kuću.
Posljednjeg četveronošca domaćin vodi s paše,
radi se i u polju; loze treba okopati,
a ima ih koji se muče s mejiman i parceliman.
Prije se puno više lovile ptice pjevice, a sada rijetki imaju grdeline.
Komunalni redar se odmara,
Tomin sin i komšija mu, su veseli,
a i tri mušketira uživaju u večernjoj zabavi.
Imamo mi i mlađeg svita, e!
I još puno njih je ostalo van dohvata mog objektiva!
A oni koji znaju, znaju!! Aj živili!
Ovih dana ova južina opet proizvela šćigu, ali sasvim benignu.
Samo je na rivu donila sitno smeće i izmamila pasa da laje na nju!!