Ostaje mi samo jedno veliko ništa u glavi.
Osjećam slabost, tijelo se okreće protiv mene kao i sve ostalo na kraju..
Pitanje je, kako živjeti ono što se cijeli jedan vijek provlači kao nijemo pitanje.
Kako se maknuti od ludila koje te već progutalo?
I dok ležiš u njihovoj utrobi, pokušavaš posijeći sve vitalne organe.
Ubijaš sve što se množi, ubijaš sve što ti je ikad učinilo loše.
Nikad neću bit kao oni.
Ali sad mi je stvarno svejedno.
Strah, očaj i napuštanje.
Nitko neće ostat dovoljno dugo da bude dovoljno ovdje.
Koža postaje hladnija i uža svakim novim odlaskom.
Ostale, oni koji još nisu otišli svakako čekaju trenutak kada prestaju mariti za stakleno zvono pod koje ih stavljaš.
Nitko ne ostaje, nitko ne voli dovoljno da tolerira tvoju zbrčkanu glavu.
Što si mislila, tko si?
Show me the dirt pile
And I will pray that the soul can take
Three stowaways
In a passion it broke
I pull the black from the grey
But the soul can wait
I felt you so much today...
Bojim se dodira, bojim se poljupca.
Bojim se tuđe ruke i bojim se riječi.
Bojim se pogleda, njih najviše. Lažu kao lisice.
Bojim se drugih i bojim se namjera.
Najviše od svega, bojim se sebe.
Strah od učenja. Pritisak koji tako lako nastane.
Krug koji sam davno nacrtala.
Krug po čijem rubu neprestano pronalazim nove plesne korake,
zabavljajući samu sebe,
vrištajući i skačući.
Svakih nekoliko sekundi okrećem se oko svoje osi.
Volim se držati uspomena za svaki slučaj.
Uvijek su dobra potpora kada si stvaraju loše sestre.
Razumjevanje loših situacija za one još gore.
Sve se nalaze na jednom mjestu,
sjede,
vrište,
plaćući ispuhuju dim racionalnosti u lice.
Ravno u oči.
I naravno, slijepo vas pratim.
Okrećem se u vašim suosjećajnim rukama.
I dajem vam da me vrtite i kradete.
I nikad neću prestat.
Na kraju čete vi, koliko god loše i bolne bile,
uvijek ostati najbolje prijateljice.
Jedino iskreno rame za plakanje.
Thats why I hold you.
You will always obey.
Post je objavljen 04.12.2010. u 13:10 sati.