Danas sam prvi put ovaj tjedan došao kući na vrijeme s posla i za nagradu dobio vrući ručak, sretno sam mahao repom kao ćuko dok sam trpao u sebe palačinke sa špinatom i sirom. Moram priznati da sam se danas najeo, uspijevao sam nekako svo ovo vrijeme paziti na to kako jedem, ali zadnja dva dana baš i nisam tako pažljiv. A jučer sam se najeo kobasica, friške kobasice, na to sam baš lakom, a u zadnje vrijeme ih imaaaa.. a poslije ih dobro zalio s pivom, uh, kakav dan. To je bio poseban oblik team buildinga. Kažu da svi putevi vode u Rim, ali kod mene svi putevi vode u birtiju ili kroz birtiju, a iz birtije jedva nekako, volim, eto, ostati zadnji. Treba znati uživati u druženju i ne zaboraviti se, a ja u zadnje vrijeme baš volim raditi na tome da se zaboravim, uff, tako me i sinoć spopalo da se zarakijam, ali sam se nekako suzdržao. Zato više volim birtiju. Zasvrbila me vozačka, pa sam se nekako suzdržao. Bitna stvar je da sam bio priseban, iako bih, da me nije sramota pitati, vjerujem, mogao provjeriti stupanj svoje prisebnosti. Dok sam sjedio tako jučer na tom veselom druženju, dopisivao sam se s prijateljem i predlagao da idemo još negdje poslije, no, nije pristao. Ima čovjek svoj život neki sada, kao i svi drugi, postao je ozbiljan i sada mu je svaki korak drugačiji, a nema tome davno kako smo se znali veseliti kad god nam je palo na pamet. Kao da je svijet podijeljen na solo brijače i na one oženjene, a opet često su za stolovima uz nogomet, automobile i novosti tema i žene, djevojke, ono, ljepša polovica svijeta, statistički možda i više od polovice...rijetko kad tu što dobacim, jer to su ipak teme pravih momaka. Moj stav nije baš neki frajerski, ali ga imam. Mislim da svaka djevojka ili žena, radije ću govoriti o djevojkama, nego o ženama općenito, jer da sad u stvarnosti tako nešto lupim, netko bi se s pravom mogao i naljutiti, iako s gospođama komuniciram samo onako kako nekakva pristojnost nalaže. Eto, mislim da svaka osoba, ali djevojke naročito, emitira nekakvu svoju, posebnu energiju ili ne znam kako bih to nazvao i divan je osjećaj tu energiju osjetiti, iako to isto ovisi o raspoloženju. Zamišljam sada čovjeka koji u nekav lijepi proljetan dan šeta ulicom i fićuka, baš je onako dobro raspoložen, pa taj sve vidi i osjeti. Ne želim to primjećivati, uopće, ali je nemoguće ne primjetiti. A ono pomicanje tektonskih ploča u glavi, koje čovjeku oduzme dah i odredi ga za cijeli život se događa samo jednom u životu. Bilo bi zanimljivo čuti jednom od ljudi kako im se to desilo, znaju li taj trenutak, kako je izgledao, sjećaju li se ih je svakodnevica pretvorila u robote ... Idem danas opet u svijet parova i nadam se da ću nekako preživjeti...i zato više volim birtiju, tamo su svi nekako opušteniji, ok, ima i birtija svoja pravila, ali to je već neka druga priča. Opet nisam dugo ništa upisao, nije lako biti discipliniran...idem sada prileći malko....
Post je objavljen 03.12.2010. u 15:36 sati.