Pregled posta

Dragomir Križić

Jel se netko sjeća Kečerove priče "Ekser u glavu" gdje on poziva članove punk prisne porodice da pišu Dragomiru Križiću, punxu koji mu je urezao onu zvijezdu na leđima (na koricama mentalnog ranjenika)? Eto, momak je, uz svog kolegu Bojana Gagića, autor najnovijeg performansa "Prijateljsko čitanje Satana Panonskog - Otvoreni odjel 3 C (2010)" Inače, Križić jedan od posljednjih ljudi kojima se Kečer javio, nekoliko mjeseci pred tragičnu smrt, iz zagrebačke bolnice Rebro, hospitaliziran pri lakšem ranjavanju. Slijedeće fotografije vam poklanjaju Bojan Gagić & Dragomir Križić. uživajte. http://kontejner.org/satan-panonski

Razgovor: Dragomir Križić & Suzana Marjanić.Intervju je prethodno objavljen u časopisu Zarez, 296, 25. studenoga 2010., str. 34-35.


"Totalna sloboda ili o zagovoru života bez prisile"

Podnaslov: Razgovor s Dragomirom Križićem povodom performansa Prijateljsko čitanje Satana Panonskog Bojana Gagića i Dragomira Križića, Međunarodni festival mentalnoga zdravlja – Ekstravagantna tijela: ekstravagantni umovi, 24. listopada 2010., Tvornica Jedinstvo, Zagreb

Lead 1: Vremenom je Satan Panonski spoznao da stalnim ponavljanjem samoranjavanja umanjuje željeni efekat. Šok je postigao i bez krvi – načinom kako piše pjesme, tekstove, kako crta. On sam kao pojava, njegovo ponašanje, njegov pogled, čak i kad se smije; smije se satanskim osmjehom. Sve je to radio iskreno i bez glume, jer drukčije nije znao.

Lead 2: Predstave Satana Panonskog kojima je dao simboličan naziv Hard Blood Shock i sva ta njegova ritualna samoranjavanja slična su derviškim ritualnim samoranjavanjima s kojim pokušavaju dotaknuti svoje božanstvo.

Lead 3: Svoj životni kredo Satan Panonski je iskazao određenjem "Hard Blood Shock = život, punker = nacija, prijatelj = profesija, istina = zakletva".



Razgovor možemo otvoriti podatkom o tome kako si upoznao Ivicu Čuljka i kako se otvorilo vaše prijateljstvo?
– Prvi put sam čuo za Kečera 1984. godine, kad sam na poklon dobio jednu njegovu crno-bijelu fotografiju, koju i dan-danas čuvam, sa šiljcima na glavi napravljenim od kose i nacrtanim krstom na čelu. Mislim da je to fotografija s jednog od njegovih recitala, pošto je previše ozbiljna i statična za razliku od fotografija s koncerta. Par godina poslije, saznao sam kompletnu priču o Kečeru preko jednog punkxa iz Beograda, koji je također poput mene izdavao fanzine. Uz informaciju o njemu dobio sam pored adrese i njegov proglas vezan za Punk Prisnu Porodicu (PpUpNpK); odmah sam mu napisao pismo podrške i izrazio želju da pristupim porodici. Godine 1987. prvi put se srećemo na muzičkom festivalu Subotica 87. Bilo je ludo. On u sredini, mi oko njega, ko Indijanci oko totema. Grupisali bi se jedino kad nas ponese ritam, odnosno, nastup nekog nama zanimljivog benda. Nakon ludog poga opet bismo napravili krug oko svog totema, zadihani i sretni. Nakon festivala nastavili smo se i dalje dopisivati, a družiti kad je za to bilo mogućnosti i vremena.

Spomenuo si da si izdavao fanzine: sjećam se da se u fanzinu Šmrklj broj 3 (bez oznake godine i uredničke oznake) tih godina moglo dosta saznati o Kečeru.
– Tako se u većini slučajeva doznalo za Kečera. Do druge polovine osamdesetih, o njemu ste mogli pročitati samo u fanzinima. Komercijalni magazini su stidljivo objavljivali informacije vezane za njega, u vrlo ograničenoj formi. Za razliku od njih, studentska, odnosno, omladinska glasila u ex YU nisu škrtarila s informacijama. Časopisi, novine poput Poleta, Studentskog lista, Mladine, Mladosti, Naših dana, Valtera, Laufera, Vala... nesebično su objavljivali intervjue na više stranica, kao i informacije o njegovoj aktivnosti na ex YU alternativnoj sceni. Isto je važilo i za radio stanice.

Mentalni ranjenik = Hard Blood Shock
Zbog čega na tom Prijateljskom čitanju Satana Panonskog nije bilo i Zdenka Franjića, osnivača nezavisne diskografske kuće "Slušaj najglasnije!", koji je najzaslužniji za njegovu medijsku promociju?
– I ja i Bojan smo imali taj hendikep da nismo bili u nekom prisnijem kontaktu s njim. Sva komunikacija između njega i nas se svela na poruke preko FaceBooka, uz obećanje da će se javiti. Neopisivo mi je žao što zbog obaveza nije uspio da bude sastavni dio performansa, što bi ga u mnogo čemu obogatilo i naravno učinilo cjelovitim. Kao alternativu, planirali smo ubaciti fragmente iz dokumentarca o Zdenki Oči u magli (po Kečerevoj pjesmi film je i dobio ime), pošto u njemu pored bendova kao što su Majke, Overflow, Don't, The Spoons, Messerschmitt, The Bambi Molesters itd. predstavlja, komentariše Kečera i njihovu suradnju, uz do sada neviđene arhivske snimke i bootlege s koncerata. Pošto smo bili vremenski limitirani, nismo uspjeli kontaktirati autore dokumentarca kako bismo dobili njihovo odobrenje za korištenje materijala. Preostalo nam je jedino da improvizujemo i prilagodimo se situaciji, što se na kraju pokazalo kao ispravan postupak.

Upravo u fanzinu Šmrkalj (broj 3) Satan Panonski spominje Catch punk. Na što se točno navedeno odnosi?
– Definiciju Catch punka, odnosno, Catch Waya, Kečer je objavio u manifestima Ozon, Punk Prisnoj Porodici, kao i u pristupnici u Punk Prisnu Porodicu. Kroz niz ovih manifesta koje je napisao pokušao je objasniti svoje viđenje punka, upakujući ga u jednu kompaktnu cjelinu koju su sačinjavali pomno definisani elementi (npr. kodeks ponašanja, način razmišljanja, razmjena informacija, organizacija). Potpisujući ih s Ivica Čuljak i svim svojim pseudonimima Not For Sale, Petar Pan, Magistar Fine Frustracije, Deuterij Teška krv, Avet Ravnice, Onaj Paganin, Kečer II. i opšte poznatim pseudonimom Satan Panonski. Svoj životni kredo iskazao je određenjem "Hard Blood Shock = život, punker = nacija, prijatelj = profesija, istina = zakletva".

Nadalje, u tom istom fanzinu Kečer spominje i svoje umjetničko ukrašavanje odjeće; kako ste se snalazili tih godina kao punkeri u tom izvedbenom odjevnom aspektu i po čemu se Kečer u svom zaista iznimnom – kako on kaže – umjetničkom ukrašavanju odjeće isticao na YU punk sceni?
– Kao i većina tadašnjih pankera, Kečer je sam sebi šio i prepravljao postojeću ili poklonjenu odjeću. Pravio je kombinacije više materijala, koristio šablone za slogane i simbole koje je stavljao po odjeći. Ponekad bi na nastupima koristio dugačke svilene šalove koji bi na kraju nestali u plamenu njegovog rituala. Rijetko je imao čiroki frizuru; brijao je glavu i nosio je crnu kapu koju je posebno ukrasio nitnama s platnom sa strane (nešto slično je koristio veseli frontmen grupe Laibach, al' u drugom kontekstu). Uz kapu bi znao nositi duge mantile ili modifikovane suknje, poput svojih uzora derviša i fakira.


Zvijezda na leđima iz kluba Rebus u Sarajevu
Na koje si načine sudjelovao u izvedbenim nastupima Satana Panonskog; poznata je, naime, fotografija na kojoj mu žiletom na leđima ucrtavaš zvijezdu. Osim toga, Satan Panonski u jednom razgovoru spominje kako si mu na nekim nastupima grickao testise kao klitoris te "zabijao" glavu pod kožnu mini-suknjicu, koju je na dar primio od Rade "pevaljke". Kako su izgledali ti duo-nastupi; jeste li se unaprijed dogovorili o strategijama šoka i mraka ili je sve dolazilo scenski spontano iz nekog dubljeg očaja? I tko je Rada "pevaljka"?
– Da, to je ta ista zvijezda na njegovim leđima s naslovnice Mentalnog ranjenika, nastala 25. maja 1990. na FPN u klubu Rebus u Sarajevu. Taj art događaj se zbio spontano, na opšte iznenađenje gledatelja, bez prethodnog dogovora. Za razliku od večeri, pred koncert, kad smo odigrali glavne uloge u performansu, s ranije dogovorenim konceptom i manje šokantnim. Uz dark ambijentalne zvukove Lostmorda i iskidano haotično čitanje Kečerove poezije, igrao sam pragmatičan ples s maljem od 10 kg. Naši devijantni rituali na koncertima također su bili jedan vid improvizacije višenamjenskog karaktera. A Rada "pevaljka", koliko se sjećam, to je bila lokalna folk pjevačica koja je gostovala u kafani do željezničke stanice u Vinkovcima i s kojom je Kečer imao par nastupa.

Kakva se publika okupljala u Rebusu i tko je tih godina u Jugoslaviji s glazbene scene svojim nastupima bio blizak strategijama performansa, naravno, pored Kečera ili pak npr. Laibacha, Grča?
– Većinu su činili adolescenti, za njima kaskaju progresivni intelektualci, umjetnici svih profila, marginalci, huligani, rokeri, metalci, alkoholičari... Ustvari, to je identičan milje, koji je posjećivao i ostale underground klubove u Sarajevu. Bendovi, vokalni solisti, konceptualni umjetnici, poput Grča, Strukturnih ptica, Laibacha, Autopsie, Aporeae, Abbildungen Varieté, Maria Marzidovseka, Gori uši Vinetu, Marka Brecelja... samo su jedan dio te scene koja je pored muzičkih izražaja koristila i kombinovala druge vidove umjetnosti kako bi zaokružile svoj koncept. Neki više radikalno i provokativno, poput Kečera, Laibacha i Grča, dok su drugi manje agresivno i vise artistički.

Kakva je performerska scena danas u Sarajevu – i što se tiče alternativne scene i što se tiče tzv. akademske scene performansa?
– Stagnira ili je u velikom raskoraku, za razliku od većine gradova u regionu. U Sarajevu postoji veliki jaz između ove dvije scene i uvijek je postojao, s tom činjenicom da je ova druga akademska, više održiva i fleksibilnija, iz tog nekog komercijalnog razloga. Unutar alternativne scene, umjetnici su osuđeni na zajednički rad, jer kao pojedinci nemaju baš svijetlu budućnost. Većinu projekata radi jedan te isti zatvoreni tim, uspavan u tom svom kreativnom snu i finansijski situiran.

Totalna sloboda
Koliko ste tih godina bili i anarhistički osviješteni; mislim baš i na teoriju i praksu anarhizma, ili se vaša anarhistička gesta usmjerila "samo" na punk pobunu i otpor spram svih hegemonija?
– Kečer je zagovarao život bez prisile, znači totalnu slobodu (baš zbog situacije u kojoj se nalazio); slobodu od bilo koje prisile ili bilo kojeg vida ograničenja. Uvijek je govorio kako treba stvoriti mogućnost da se živi život onakav kakav nam najviše odgovara. Djelovao je kao individua unutar kolektiva koji je sam pokušao da stvori, ne sputavajući nikoga. Nasilje je ograđivao kreativnim okvirima i nije ga upražnjavao van njih (osim u specifičnim situacijama). To je njegova filozofija suvereniteta individue. Uspio je na svoj specifičan način spojiti punk ideologiju i umjetnost, u jednu kompaktnu cjelinu. Otvarao je vidike i bio uzor, ne samo meni već mnogim alternativcima u to vrijeme.

"Satan jesam jer me je tako sredina krivo protumačila"
Jednom je prigodom izjavio sljedeće; citiram u cijelosti jer svjedoči o ogromnoj samoći u nemoći u kojoj se trajno nalazio: "Moji nastupi su drugačiji od svega do sada viđenog pošto nitko od muzičara u Jugoslaviji i Evropi nije prošao životni pakao koji sam prošao ja. Ovolike godine istražnog zatvora i psihijatrijske bolnice zbog homicida i kad čovjek nakupi u sebi ogromnu dozu gnjeva, očaja i užasa, kad osjeti nepravdu i bespomoćnost u vezi te nepravde, a nema nikakvog moćnog zaštitnika u vrhu da mu pomogne, onda je osuđen na agoniju, na propast, na drogiranje, na harakiri. Zato ja na svojim predstavama ponekad puštam sebi krv, ne želeći time da nekoga uplašim niti da se dokazujem pred publikom nego je to moj način da svoj bol izbacim iz sebe, a sad nije bitno je li to rezanje žiletom po dojki, ili puštanje krvi iz vene, kao što će biti večeras, ili je to udaranje glavom u zid, razbijanje flaše o glavu, masturbiranje na sceni ili oralni seks na sceni, to uopće nije važno šta čovjek radi, može samo da se grči ili grebe, ali nije dobro da stoji kao Zdravko Čolić ukopan, ako želi da predstavi jedinu rok muziku koja je umjetnost, a to je underground rock kojeg uglavnom proklamiraju fanzini razni, ta štampa nepristupačna mas-medijima i uopće nemam ambicija da me mas-mediji proklamiraju, mada dajem intervjue, jer sam dovoljno poznat u državi, nešto i na Zapadu, sam vršim gro svoje korespondencije a nešto mi pomažu i prijatelji, tako da se za mene čuje, zna i pamti se ime moje: SATAN PANONSKI, a Satan jesam jer me je tako društvo i sredina krivo protumačila pošto nisu mogli da izvuku razloge zbog kojih su moje predstave takve kakve jesu, i to su povezali s agresijom, destrukcijom, nekim nasilništvom što ne odgovara istini." (http://satanpanonski.blog.hr/)
– Njegove predstave kojima je dao simboličan naziv Hard Blood Shock i sva ta njegova ritualna samoranjavanja slična su derviškim ritualnim samoranjavanjima s kojim pokušavaju dotaknuti svoje božanstvo. Iako se drastično razlikuju u tretiranju religije (što je očito), ritualni proces im je identičan. Otud i taj neki blagi uticaj orijentalnog u njegovom stvaralaštvu (nekad je znao i da pretjera). Za razliku od derviša, Kečer je nezadovoljan samim ritualom. Vremenom je došao do spoznaje da stalnim ponavljanjem samoranjavanja umanjuje željeni efekat. Šok je postigao i bez krvi – načinom kako piše pjesme, tekstove, kako crta. On sam kao pojava, njegovo ponašanje, njegov pogled, čak i kad se smije, smije se satanskim osmjehom. Sve je to radio iskreno i bez glume, jer drukčije nije znao. Jednom je izjavio u jednom intervjuu: "Šokiram da bih ljude oslobodio. Kad ih šokiram pogledom, znam da će me slušati, a kad me slušaju, onda je to već hipnoza, ludilo. U tome sam majstor. Perfekcija koja paralizira mozak, razum. U tim ih trenucima oslobađam, deblokiram od barikada koje su nabačene kroz obrazovanje i razne torture ispiranja mozga. Kasnije kad se vrate kući, oni su opet oni iz civilizacije, sa svojim barikadama. To je moje zanimanje prijatelja." Ožiljci na njegovom tijelu su bili i ostali dokaz te njegove iskrenosti.


Na izvedbenom Prijateljskom čitanju Satana Panonskog Bojan Gagić je posebno istaknuo kako je Kečer imao poriv za izvedbenim aspektom šoka. Kada si ga prvi puta gledao i koje je sve aspekte šoka i punka koristio u svojim scenskim nastupima?
– Posmatrajući ga kad djeluje na sceni i mimo nje, u mnogo čemu me je podsjećao na Dr. Jekylla and Mr. Hydea. Mimo stagea smiren je, odmjeren i zabavan; nešto pretjerano ne forsira stvari kojim se bavi. Više se orijentiše ka toj nekoj ličnoj problematici prijatelja s kojim je bio okružen. Međutim, čim treba da nastupi, percepcija mu mutira i to je u sekundi sasvim druga osoba. Sušta suprotnost svemu što ste vidjeli par sati pred nastup. Nekad me nervira, to poređenje Kečera s GG Allinom. U redu, obojica koriste isti način šokiranja javnosti i punk kao izražajno sredstvo, ali kao umjetnici to su dva različita svijeta, dva različita karaktera. Kečer je suptilniji i kreativniji za razliku od JJ, koji je previše sirov i nekontrolisano agresivan. Kečerovi nastupi su u to vreme bili inspirisani tradicijom njujorške underground scene: na bini je najpre recitovao, potom se izvodila njegova muzika tokom koje bi se sekao žiletom, razbijao bocu o glavu ili pribegavao ritualu samospaljivanja.

Kako si upoznao Bojana Gagića i je li ovo prvo Prijateljsko čitanje Satana Panonskog?
– Bojana sam upoznao prije 20 godina pod jako čudnim okolnostima – bar se meni tako činilo. (smijeh) Od tada smo non stop u kontaktu, dopisujemo se i razmjenjujemo iskustva, radili smo i radimo na nekim zajedničkim projektima. Par puta smo i Kečera posjetili u Popovači. Neopisivo mi je drago što je stasao u jednog tako kreativnog multimedijalnog umjetnika. Što se tiče performansa, planirali smo uraditi još nekoliko izvedbi, ali u malo drugačijoj formi. Već smo dobili ponude za sljedeću godinu.

I legende i mitovi o Satanu
Što sve trenutno radite na medijskoj memoralizaciji Satana Panonskog i koliko ga današnja mlađa punk generacija sluša?
– Zadnjih par godina pokušavam skupiti interna pisma i prepiske između njega, njegovih fanova i poznanika, polazeći od te činjenice da ona još nisu u tolikoj mjeri iskorištena, za razliku od pjesama, izjava i obavještenja (poslije svakog odlaska iz Popovače, koncerta ili nekog drugog zbivanja, uvijek je obavještavao prijatelje o tome: kako se proveo, koga je upoznao, kako je prošao koncert, šta se zanimljivo desilo). Mislim da je to na kraju Bojanu bila vodilja za koncept performansa. Posjećujući mnoge blogove, forume i sajtove, može se uočiti taj neki mistično-hipnotičan utjecaj Kečera na mlađu populaciju. Kao da se još uvijek igraju gluhih telefona, ali bezazleno i dobronamjerno. Sami prepričavaju ili stvaraju legende i mitove o njemu.

Koji se sve mitovi okupljaju oko njegove smrti; naime, od nekih sam ljudi čula da je u ratu nosio oko vrata u vrećici iskopane oči nekih Srba i navodnih neprijatelja. Da li ti je poznato koliko je takvih ljudi, kojima je zapravo bila potrebna neka vrsta medicinske pomoći, istina, ne one koju su dobivali u Popovači, bili pušteni na ratišta?
– Uvijek postoje te neke verzije i pretpostavke njegove smrti, pored tri osnovne (opšte poznata verzija nesretnog slučaja, druga u nizu: da mu je prošlost ipak došla glave i treća u kojoj su glavni akteri neki od hrvatskih političara). Pogotovo su zanimljive priče kako je izgledao i kako se ponašao na bojištu. Nedavno sam čuo i još jednu malo čudnu verziju, da je živ i zdrav i da živi u Beogradu. Kako ga je netko od njegovih fanova navodno prepoznao. Logično tu uvijek ima uljepšavanja i mistifikacije, kao dobrog začina. Činjenica je da smo se ja i Sloba iz Sremske Mitrovice, od svih naših prijatelja van granice Hrvatske, zadnji čuli s njim telefonski. Koristili smo neke kombinacije na relaciji Zagreb – Mostar – Sarajevo. Zvao nas je iz bolnice Rebro; bio je lakše ranjen. I to samo par mjeseci pred pogibiju. Za njegovu smrt saznao sam tek na kraju rata u BiH, na jednom od mail art siteova. Jedna za drugom izlistane su godine smrti, prvo Kečerova – '92, pa moja – '93. Netko je greškom poslao podatak o mojoj smrti, što je poslije ispravljeno. Čitav rat u BiH sam proveo u Sarajevu, samo par metara od prve borbene linije. Provesti četiri godine zatvoren na jednom mjestu pod stalnom represijom, koja je dolazila sa svih strana, nametnuta je okolnost, sredina u kojoj se lako moglo upoznati i družiti s ljudima kojim je u normalnom životu mjesto u posebnim institucijama. Koliko znam, u većini slučajeva, takvi ljudi su živote okončali na okolnim ratištima, kao rezultat svog devijantno-nekontrolisanog stanja.

Spomenuo si mail art: na koji si način ti uključen u taj vid stvaralaštva a na koji je način bio uključen i Kečer?
– Uvijek je postojao taj neki međuodnos između mail arta i punka. Glavna je karakteristika mail-arta i punka taj neki socijalni okvir; poznato je da su neki mail artisti (tu spada i Kečer) bili članovi punk grupa u ranoj fazi ovoga pokreta, dok se za distribuciju punk fanzina često koristila mail art mreža. Obojica smo na isti način bili sastavni te mreže; slali smo svoje radove, razmjenjivali informacije, kontakte i ideje, a pred sam rat sam uspio objaviti par brojeva mail art fanzina Tromel U5.


Na You Tubeu netko je ostavio i ovaj komentar: "Poginuo je jurišajući bajunetom na dva tenka. Pogodite ko je pobedio" (http://www.youtube.com/watch?v=lhZOvmgeZlk&feature=related).
– Živio je život jednog mita i ostavio je iza sebe mit. Razne interne priče, urbane bajke, besmisleni komentari sastavni su dio tog zatvorenog začaranog kruga, koji ga još uvijek drže postojanim, aktuelnim i vanvremenskim. Nedavno sam na jednom blogu našao jedan zanimljiv odgovor starijeg alternativca mlađem: "Satan da je živ, verovatno bi i on bio bloger. Ovako, prerano je umro da bi to postao. Jedino ako slično Georgeu Orwellu ne postane posthumni bloger." Da bi netko onako iz prikrajka dobacio: Hrvatski punk je "zaspao" sa smrću Satana Panonskog.



BIO

Dragomir Križić; kroz sarajevsku underground multimedijalnu grupu nEUE uRFORM djelujem od 1987. godine. Mojim dolaskom u grupu koncept rada se definitivno radikalizovao i usmjerio k novim formama i izražajima (body art, performancei, happeninzi, ulične akcije, fanzini, strip, teatar…), koji su se prezentovali kroz manifeste i proglase. U tom periodu pokrećem nekoliko fanzina i surađujem s lokalnim fanzin izdavačima. Sa sarajevskom multimedijalnom grupom Video ZZ, 1989. godine radim na projektu Beskonačno 8. Godine 1997. surađivao sam sa sarajevskom art grupom Ambrosia. Godine 1998. odlazim u Frankfurt gdje postajem član teatar grupe EVOLA. Nakon povratka u BiH, 2000. pokrećem nezavisnu diskografsku kuću Human Cross Records. Godinu dana kasnije objavljujem online knjigu poezije sarajevskih alter bendova u periodu od 1992. do 1995. pod nazivom Sarajevo 6 feet under ili reciklaža prošlosti. Godine 2003. osnivam multimedijalnu grupu art[area]. U 23 godine djelovanja unutar sarajevskog underground art projekta nEUE uRFORM, učestvovao sam na 50-tak grupnih, međunarodnih izložbi i festivala, bio sastavni dio raznih multimedijalnih projekata, izvodio performance, happeninge, akcije, i to većinom u saradnji s pojedincima i grupama istog ili sličnog umjetničkog usmjerenja iz čitavog svijeta. U zadnjih nekoliko godina uređujem blog Tank Full Of Oil (http://neueurform.blogspot.com/). Neki od sajtova koje uređujem: http://www.neueurform.20m.com/, http://neueurform.wordpress.com/, http://www.scribd.com/neueurform, http://www.myspace.com/neueurform, http://www.esnips.com/user/neueurform, http://neueurform.deviantart.com/, http://www.youtube.com/user/neueurform1



Inače, s Križićem sam u kontaktu i sve što mi on bude slao (u turama) u naredno vrijeme iz svoje kolekcije, i kako mi bude slao, ja ću objaviti na ovom postu, tako da nema razloga da čovjeka dodatno uznemiravate (budući da je trenutno u velikoj gužvi), dakle, sve će biti podijeljeno s vama...

Fotku ispod je uradio Damir Malta u tunelima pored naselje Ciglane u Sarajevu, na njoj se nalaze Kečer i Dragomir Križić:
[/IMG]


[/IMG]

[/IMG]

[/IMG]

Fotku ispod je fotografisao englez David Holmes (R.I.P)
[/IMG]

Fotku ispod je fotografisao englez David Holmes (R.I.P)
[/IMG]

Fotku ispod je uradio Damir Malta u tunelima pored naselje Ciglane u Sarajevu:
[/IMG]

[/IMG]

[/IMG]








Post je objavljen 22.11.2011. u 09:19 sati.