Pregled posta

DAN 5, 29.11.2010. – Hoće li Pyongchang napokon dobiti olimpijske igre? (Yongpyong, Južna Koreja)

Danima neposredno pred dolazak u Koreju redovito sam provjeravao kakvo je stanje u Yongpyongu. A Yongpyong je najveće skijalište u ovoj zemlji i jedno od onih koje svake godine među prvima otvara svoja vrata. Phoenix Park je jučer uletio neplanirano, ali odlazak u Yongpyong i skijanje u Yongpyongu moja je najveća želja otkad sam kupio aviokartu za Koreju i počeo planirati put.
Na istočnom seoulskom kolodvoru uzimam bus za Henggye, skijalištu najbliže veće mjesto. Busevi idu svakih 45 minuta do sat vremena i da bih imao dovoljno vremena za skijanje, i danas se moram probuditi rano. Dobro, nije baš ni da sam se naspavao. Moj novi cimer Židov cijelu je noć ulazio i izlazio iz sobe, lupao vratima, ne obazirući se da je još netko u sobi tko pokušava spavati. Tipično za Židove.
Put do Yongpyonga opet vodi na istok, većinu vremena istim putem kao jučer za Phoenix Park. I Phoenix Park i Yongpyong nalaze se u istom okrugu – Pyongchang. Onima koji su upućeni u zimske sportove, Pyongchang vjerovatno zvuči poznato. Naime, Pyongchang se kandidirao za zimske olimpijske igre 2010. i potom 2014. godine, no oba je puta tijesno izgubio najprije od Vancouvera, a potom od Sochija. Bila su to najnapetija glasovanja u povijesti Međunarodnog olimpijskog odbora. No, Pyongchang se nije predao te se opet kandidirao – za olimpijske igre 2018. godine. Cijela Koreja, a posebice okrug Pyongchang živi za te igre i posvuda su reklame. U Seoulu sam naišao na veliki videozid. Bile bi to tek treće zimske olimpijske igre na azijskom kontinentu, nakon japanskih Sappora i Nagana. Južna Koreja ima inače iskustva s organizacijom olimpijskih igara jer je Seoul 1988. godine bio domaćin ljetne olimpijade. Velik dio infrastrukture u Pyongchangu već je izgrađen, uključujući i skijalište Yongpyong te obližnji teren za biatlon. Prije nekoliko godina Pyongchang je bila i stanica svjetskog skijaškog kupa. I malo je reći da je Pyongchang favorit za 2018. godinu. Držim palčeve!
Henggye je mali gradić, posve nezanimljiv, s jednom glavnom ulicom uz koju su smješteni barovi, restorani, trgovine te poneki hotel za one koji ne žele plaćati skup smještaj u Yongpyongu. A do Yongpyonga ima samo desetak minuta i postoji besplatni skibus koji vozi svakih sat i pol.
Sam Yongpyong je planski izgrađeno skijalište. Uglavnom se najviše primjećuju veliki hoteli u kojima je nakon skijanja moguće u bazenima odmoriti noge. Zatim su tu supermarketi te, na skijalištima uvijek nezaobilazne, trgovine skijaškom opremom. U njima nailazim na najnovije modele skija, uključujući i Elan, ali cijene su gotovo dvostruke od onih kod nas pa zaključujem da je skijanje ovdje elitni sport. Valja spomenuti još jednu zanimljivost. Još jučer u Phoenix Parku primjetio sam dosta skijaša u skijaškim jaknama raznih reprezentacija poput švedske, švicarske, španjolske, a vjerovali ili ne i Hrvatske. Danas sam u jednoj od trgovina skijaškom opremom dobio i odgovor – neka japanska firma prodaje skijaške jakne s hrvatskim kockicama i grbom.
Skikarta ima sličnu cijenu kao i ona u Phoenix Parku – 65000,00 wona ili oko 312 kuna. Skirent je 26000,00 wona ili oko 125 kuna, a skije su i ovdje uglavnom starijeg izdanja, čak i nekoliko sezona. Dok su prekjučer u dvorani uglavnom forsirali Headice, a jučer Nordica skije, danas u Yongpyongu na red su došle i Rossignolke, s logotipom Yongpyonga. Na skirent pultu cura me pita odakle sam. Kažem joj iz Kroatije. A ona će meni: «Nemate li tamo olimpijsku pobjednicu?».
«Naravno. Naša Janica!», odgovaram joj ponosno i dodajem: «Na olimpijadi u Salt Lake Cityju osvojila je tri zlatne i jednu srebrnu medalju, a u Torinu još jednu zlatnu i jednu srebrnu.»
«Very good skier.», kaže mi ona, a kako čak i ovdje u dalekom Yongpyongu znaju za našu Janicu Kostelić, ovo je skijalište dobilo kod mene dodatne pluseve.
Yongpyong je najveće korejsko skijalište, ali njegov veći dio nije još uvijek otvoren zbog nedostatka snijega. No i ovdje topovi rade punom parom pa je za očekivati da će se uskoro otvoriti i druge staze. Vrijeme je pogodno, na najnižem dijelu skijališta oko 2 Celzijaca, gore malo hladnije, ali bez onih hladnih vjetrova kao u Phoenixu pa je puno ugodnije. Sunčano je.
Žice su sličnog datuma kao u Phoenixu, uglavnom četverosedežnice (čini se da ih jako vole u Koreji) te poneka trosedežnica, a tu je i moderna gondola koja vozi na sam vrh skijališta na planini Balwangsan na oko 1450 metara nadmorske visine.
Staze su i ovdje dosta dobro pripremljene, tek se na kraju dana pojavljuje nešto leda što očito moje jadne Rossignolke baš i ne podnose dobro, a hupsera je opet neznatno. Konfiguracijski Yongpyong je puno zahtjevnije skijalište od Phoenix Parka. Staze su uglavnom crvene i crne, tek s ponekom plavom. Skijaša je daleko daleko manje nego u Phoenixu, možda zato jer je ponedjeljak, a možda i zato što Phoenix u ovom trenutku ima puno više otvorenih staza od Yongpyonga. Skijaši ni ovdje nisu loši, ali neusporedivi s kvalitetom koju sam jučer vidio u Phoenix Parku.
Između skijanja nalazim predah za kkultare, tradicionalni slatkiš korejskog dvora od meda i šećera, a radi se tako da se naprave extra tanke niti od kojih se onda rade mali zamotuljci u čijoj sredini je ili lješnjak ili badem ili nešto slično. Slatko, ali ne preslatko, nešto između slatke vune i baklave. Inače, kkultare je simbol dugog života, zdravlja, dobre sreće i ostvarenja želja.
U Yongpyongu osoblje koje radi na skijalištu još je ljubaznije. Osim već poznatog 'dobar dan' i 'doviđenja' na ulasku odnosno izlasku sa žičare, ovdje i na ulasku i na izlasku dobiješ još i dubok naklon. A naklon mora biti uzvraćen naklonom pa mi se od tolikog klanjanja nakon nekoliko vožnji sedežnicom već i vrti u glavi. I uvijek srdačan osmjeh. Ipak je geslo ovog skijališta – «Smile. Yongpyong.». Zaista bih volio da napokon dobiju te olimpijske igre.
Preko Henggyea vraćam se u Seoul, ovaj put u autobusu s pravim kožnim foteljama. Autobus je uobičajene dužine, ali ima svega 34 sjedala. Zaslon se može spustiti skoro u krevet pa iskorištavam priliku da se malo naspavam.
Budim se na ulasku u Seoul. Rush hour je i gužva je. Ali nezamjetna ako se uzme u obzir da ovaj grad ima 11 milijuna stanovnika. Nigdje se ne stoji u kolonama. Vozi se. Usporeno, ali vozi se. Gledam i odjednom vidim zašto. I ovdje vlada civiliziranost. Nitko se ne ubacuje ispred nikoga, nitko ne vara, svi nastavljaju u svojim trakama i – promet teče. Kad se samo sjetim Zagreba...
Uzimam stvari u hostelu (i još jednu veliku putnu fritulu punjenju otopljenim šećerom i lješnjakom na koje sam se navukao, a koje jedna draga gospođa spravlja na štandu nedaleko hostela) i put Incheona. Vrijeme je da se napusti Južna Koreja iako bih ovdje proveo i sav svoj odmor koliko me se dojmila. Nije skupa, sve je sređeno i civilizirano, hrana je za polizati prste, a najbolje u Koreji su ljudi, toliko ljubazni da će mi vjerovatno sada teško pasti ovaj drugi dio puta po jugoistočnoj Aziji gdje ja neću biti čovjek, već hodajući novčanik.
Nakon predugog čekanja za check-in na Air Asijin let za Kuala Lumpur od gotovo sat vremena i neugodnog iznenađenja da su sve trgovine, barovi i restorani na ovom aerodromu već u 22:30 zatvoreni, s dozom tuge ulazim u avion. Prisjećam se svoja naporna, ali prekrasna četiri dana u Koreji i znam samo jedno – volio bih se vratiti...