Pregled posta

DAN 4, 28.11.2010. – Južnokorejsko skijanje (Phoenix Park, Južna Koreja)

04:45 – to je vrijeme kada sam se danas probudio. Iz dana u dan budim se rano, a liježem kasno. Želim što bolje iskoristiti svoja četiri dana u Koreji. I ta totalna neispavanost je sve očitija – podbuhlost, crvene umorne oči. Bojim se pogledati se u ogledalo.
Jučer su mi u KTO-u (Korea Tourist Organization) rekli da je Phoenix Park upravo otvorio skijašku sezonu. Kako je u Seoulu jučer sitno padao snijeg, tako je padao i u planinama. Naravno, puno više. Napadalo ga je na pojedinim mjestima oko 15cm. A iz Seoula je odmah u pogon stavljen skibus direktno do Phoenixa. I što je još najbolje od svega, taj skibus ima stanicu u mojoj četvrti. Rečeno mi je uz stanicu metroa, izlaz 5, preko puta Kentucky Fried Chickena.
Jutros sam ja tamo. Ali ispred KFC-a ne postoji stajalište autobusa, već je jedna stanica 50-tak metara niže, a druga je točno po sredini avenije skoro pa ispred KFC-a. Pitam ljude, ali nitko ne zna. Ipak je ovo tek drugi dan da taj skibus vozi. Čekam ispred KFC-a spreman da ću najvjerovatnije morati u zadnji čas pretrčavati aveniju kada se odjednom bus zaista pojavljuje i to točno ispred KFC-a. Niti na jednoj niti na drugoj stanici, samo sva četiri žmigavca, što je malo čudno s obzirom da se pravila u Koreji strogo poštuju. Vozač čeka još koju minutu ne bi li eventualno još netko išao, no i ovako je bus skoro pa dupkom pun.
Vani je oblačno i hladno. Postaje sve tmurnije što se iz Seoula dižemo u planine i nastavljamo dalje prema sjeveroistoku zemlje. Moderna autocesta cijelim je putem, a do skijališta su oko dva sata vožnje. Na drugoj polovici puta oko nas je već više snijega, ali zato postaje i sunčanije. Putem se primjećuje tek pokoja kućica, uglavnom prizemnice, i primjećuje se da je ostatak Koreje, izvan Seoula i Busana zaista slabo naseljen.
Skijalište Phoenix Park je skijalište novijeg datuma i jedno od onih planski izgrađenih skijališta. Ovdje je hotel do hotela, neki od njih su visoki neboderi, ali opet nije toliko prenakrcano i megalomanski bez urbanističkog plana kao što je to slučaj s Banskom, bugarskog skijališta koje sam posjetio u trećem mjesecu.
Skikarta za cijeli dan dođe 69000,00 wona ili 330kn, što je otprilike cijena skijaške karte u Austriji ili Švicarskoj. Ali ovdje se za tu cijenu dobije puno duži skidan – počinje u 08:30, a završava tek u 17:30. Ni rentanje nije preskupo.
Skijalište je srednje veliko, nalazi se na obroncima planine Taegi i prostire se od 700 do 1050 metara nadmorske visine, ima ukupno 12 staza i 9 liftova. Ponos skijališta je tzv. Panorama Slope, staza duga 2.2km, a do čijeg se početka na vrhu planine dolazi modernom Doppelmayr gondolom ukupne dužine 3.7 kilometara. Staze su u pravilu crvene, nešto malo plavih i crnih, ali tako dobro pripremljene u kombinaciji prirodnog i umjetnog snijega da do kraja dana skoro da i nema hupsera. Tome pridaje činjenica da je snijeg u Koreji nešto suši i kao takav sličniji je američkom, nego našem. Stazama je očito ratrak dosta puta prošao. A i temperatura je cijeli dan -4, -5, -6 Celzijaca. Bez obzira što je sunčano jer do Koreje uvijek dopiru hladni sibirski vjetrovi pa je osjećaj hladnoće još veći. Sibir je tu iza ugla. Sve u svemu, jedno od bolje pripremljenih skijališta na kojem sam imao priliku skijati.
I svi zaposlenici na skijalištu super su ljubazni: pri svakom ulazu na sedežnicu dočekuje vas nasmiješeni «anyong haseyo» ili «dobar dan», a na izlasku na drugom kraju isto tako nasmješeni «anyong hi gaseyo» ili «doviđenja». Kultura skijaša je na zavidnoj razini, a svi skijaju i bordaju zavidno dobro. Teško se na skijalištu viđa istovremeno ovoliko puno dobrih skijaša. Početnici uvijek ostaju na lakšim stazama i ne pokušavaju nikakve herojske pothvate, ali u oči mi upada da onih skijaša iznad 40 godina gotovo i da nema. Sve su mladi. Nažalost, bordera je puno više od onih na skijama. I na kraju je iznenađujuće da Koreja, uz ovakve skijaše i bordere i ovako dobro pripremljena skijališta, nikada nije dala nekog svjetski poznatog skijaša ili skijašicu, bordera ili bordericu.
Skijalište je također veoma šaroliko jer su istočnjaci, a time i Koreanci, poznati po ljubavi za živim bojama. Tako svatko ovdje ima skijašku obleku druge broje, kričave su očito in, a jednostavne bijele, crne, crvene su out. Ja u crnom očito sam out za Koreju.
Što se tiče hrane na skijalištu, postoje velike menze slične studentskim, kao i čitav niz malih štandova nalik na onaj naš na vrhu crvenog spusta na Sljemenu, a cijene su smiješno male – ogromnu porciju istočnjačke juhe s debelim rezancima, škampima i povrćem plaćam svega 5500 wona ili 26,50 kuna.
Odličan skijaški dan završavam u Seoulu gozbom u korejskom ribljem restoranu na gornjem katu Noryangjin ribarnice. Zamislio sam isprva probati juhu od psećeg mesa, čak su mi u turističkom uredu preporučili i restoran, ali kako je nedjelja, on je zatvoren. U Koreji jedu pse, ali suprotno uvriježenom mišljenju, samo u točno određenim restoranima, a oni baš i nisu na svakom koraku. Iako sam imao dobru namjeru, džukelu ipak na kraju nisam probao.
Tako na ribarnici umjesto džukele, za predjelo uzimam drugi korejski specijalitet – sannakji. Sannakji su žive male (baby) hobotnice koje se još migolje na tanjuru. U ustima osjećaš njihove priljepke. Ludo. Morao sam to snimiti jer mi doma ne bi vjerovali. Glavno jelo je puno normalnije – pun tanjur velikih pravih grilanih škampa. Toliko ih je da se prežderavam. Nisu to oni naši «nazovi-škampi», a niti su tako skupi. Pokušavam to zaliti korejskim vinom, ali očekivano vino zapravo je više neka vrsta likera i okusa poput vodice za ispiranje usta. Vidio sam da Koreanci to piju kao vodu, ali ne hvala. Sada barem znam da uz turski yeni raki postoji još nešto slično odvratno. «Pass.», rekli bi Englezi.