Marketing
Izgubljeni brat
Slavoljub Stanković: »Split«, roman, Algoritam, Zagreb, 2010.
Obiteljska priča o sudbinskoj razdvojenosti, traganju, pronalaženju te ispunjenim ili neispunjenim očekivanjima klasičan je, rekli bismo, književni motiv; no kad se takav obiteljski zaplet smjesti u osebujno geopolitičko okruženje kakvo je, recimo, ovo naše između Dunava i Jadrana, intrigantnost takvih dramatskih postavki nedvojbeno raste. Beogradski pisac Slavoljub Stanković poslužio se upravo takvom nadgradnjom klasične obiteljske priče: svome junaku, beogradskom kopirajteru u usponu karijere kojeg prati potpuni kaos u osobnom i emocionalnom životu, pronašao je izgubljenog brata. Otac je isti, ali majke su različite - jedna je u Beogradu, druga u Splitu; a da stvar bude kompliciranija, njih su dvojica rođeni u otprilike isto vrijeme. To će reći da su i začeti u otprilike isto vrijeme, što u obje obitelji, i onu beogradsku i onu splitsku, unosi trajni nemir i nepovjerenje.
Glavni junak ovoga romana je frajer, zbog svojih sve traženijih poslovnih vještina puno putuje, i svugdje gdje stigne (roman počinje jednom zagrebačkom epizodom) dodaje po nekoliko recki na popis svojih ljubavnih (ne)uspjeha. Za svog dalekog brata po ocu saznaje pukim slučajem, iz skrivenih obiteljskih fotografija, no neprobojni muk njegovih roditelja nije mu nimalo rasvijetlio što se, kako i zašto dogodilo devet mjeseci pred njegovo rođenje. Njegov nemir biva još većim kad iz naslućenih ili slučajno izlanutih detalja uvidi kako je njegov otac s tom drugom obitelji imao nekakve kontakte i poslije njegova rođenja. Glavni junak s vremenom postaje opsjednut idejom da ima brata kojeg nikad nije vidio, pa ga odlučuje potražiti. Doduše, dosta se dugo na to odlučuje, ne zato što raspolaže vrlo oskudnim podacima, već zato što se pita o smislu takve potrage. Između njih dvojice, ako je taj drugi uopće živ i ako je još uopće u Splitu, nije samo jaz od nekoliko stotina kilometara, već i čitav jedan rat, doduše već dalek, ali nikako zaboravljen, između njihova dva naroda i njihove dvije države. U tom nećkanju i nevoljkim pripremama za odlazak do Splita u neizvjesnu potragu za bratom, junaku nenadano stiže šok: brat je prvi našao njega!
I tu zapravo počinje prava priča ovoga romana, jer se ispostavlja da je većina pitanja koje je glavni junak sam sebi postavljao zapravo pogrešna, odnosno odgovori koji mu stižu su odgovori na neka sasvim druga, nepostavljena pitanja. Nakon susreta dvojice braće razvija se iznimno topla ljudska priča o razmjerima tolerancije, o povjerenju i razočaranju, o dostizanju stupnja svijesti kada otvorenost prema drugom i drugačijem uopće biva moguća. Je li obitelj krug ljudi vezan formalnim krvnim vezama i zajedničkim bivanjem na ograničenom stambenom prostoru u kome je godinama bilo moguće prikrivati neke mračne tajne? Može li krvno srodstvo premostiti civilizacijske i mentalitetne razlike?
Ima li uopće šanse da se dva odrasla čovjeka upoznaju i zbliže iako ih ne povezuje apsolutno ništa drugo osim zajedničkog oca? Može li dva brata u zrelim tridesetim godinama zbližiti moralna i emocionalna obaveza koju uzajamno osjećaju, ili će prevladati radoznalost, čuđenje, otkrivanje nepoznatog? Može li se kao bliskog, sa svim njegovim svojstvima, navikama, nazorima i okruženjem, prihvatiti nekoga tko je potpuno suprotan, ili će racionalna reakcija ipak biti pokušaj preobraćenja?
To su tek neka od niza zanimljivih pitanja koja kontekstualno proizlaze iz zapleta i raspleta romana Split. Sva ona, međutim, vode k jednom osnovnom, više retoričkom pitanju: nisu li doista neočekivani putovi kojima se može postati bolji čovjek?
(Objavljeno u Glasu Istre, 4. lipnja 2010.)
Post je objavljen 02.12.2010. u 07:06 sati.