Tko sam ja da u današnje doba odbijem posao? Apsolutno nitko, dakako da nisam odbila, dapače...
Nakon odmora od sezone, poziv natrag na posao me obradovao, novo iskustvo, sve novo, pa ipak, prosinac je, blagdani se bliže, a ja moram opet pakovati stvari i krenuti tamo gdje sam i prije 8 mjeseci s tim da sad idem na drugo radno mjesto, u drugo radno okruženje, a na isto mjesto boravka.
Ah, ne znam što bih rekla, emocije su pomiješane. Vadim se na to da ću izbjeći pravljenje kolača za Božić (a onda opet nije li i to čar Božića), brže će mi proći mjesec, ali istodobno opet me strah tog novog početka i to već od ponedjeljka 6.12. Pa tko će mi donjeti poklon za Sv. Nikolu, zaboravi!
Nakon recepcije ceka me uprava, možda ću se baviti tajničkim poslovima, možda turističkim, dakle gledam to s pozitivne strane da ću dosta novoga naučiti baš tom «selidbom» iz jednog područja u drugo. Naša firma voli multipraktike, a koliko god to nekome čudno izgledalo nije loše naučiti što više toga. E da, tako se ja tiješim da ću štošta novoga naučiti ali svjesna sam da to nije lako pa me istodobno strah...
Sad kad sam doma na toplome, možda mi gore izgleda ta selidba. Idem živjeti u hotel, ceka me vjerojatno neka mala sobica, a iako doma najviše volim svoju sobu još ljetos sam se uvjerila da mi je soba bila najmrže mjesto i služila mi je samo za prespavati pa ako i sada bude tako i priviknem se na to neće biti loše, samo dok se naviknem. Glupo je biti rob zidova, tješit ću se da je dovoljan samo krevet, pogotovo još kad ga ne plaćaš, ali znam da neće biti lako.
Još jedna stvar, vraćam se buri, e ljudi moji što je ta bura opaka. Bura mi je pokazala svoje zubi još ljetos, a mogu misliti kako je tek sada zimi. A uz to neću biti na snijegu, nema sanjkanjaL. Eto, još jednom Liku mijenjam Primorjem. I ne, ne žalim se, samo me strah opet novog početka, ali s obzirom da će tamo biti kolegica koja me pazila otpočetka vjerujem da će mi i ovoga puta olakšati koliko je u njenoj moći i zbog toga ću joj uvijek biti zahvalna. Na kraju krajeva neću biti kao "Pale sam na svijetu"...
"Stigli smo iz daljine
tiho je svitala zora
ovdje ćemo radit sine
radit jer zivjet se mora..."
E ovo su stihovi iz Vajtine pjesme "Sjetim se Bosne", padam na nju kad razmislim o sudbini mnogih...
Post je objavljen 01.12.2010. u 21:38 sati.