Pregled posta

Marketing

U grlu – tu rđa u tjesnacima
Ja ljubav poznam po glasnici,
Ne ! - po ge-žici
Duž cijelog tijela !

(Marina Cvetajeva)
...





ponekad dok balansiram na svojim žicama
uistinu ne znam jesam li u dur-u ili molu-u.

za riješiti svaku misteriju na njenom kraju treba imati ključ,
a pogotovo kad je on istaljen od onog koji je znakovito poput naopake potkove,
davno postavljen na samom početku crtovlja.




violončela uvijek diraju u moja slaba koljena,
a iako mene 24/7 drže sva "četiri godišnja doba"
... istovremeno,
rekla bih da ključ moje teme zasigurno nije ispisan u jednom potezu i elegantno
...kao violinski,
kad ja i svoje matematičke osmice brutalno spajam od dva jako kvrgava kruga...

niti on stiže iz davnih adaggio vremana,
onih vremena koja mi nedostaju jer ih ne poznajem,
jednako kao i ljudi

... oni ljudi koji mi nedostaju jer ih ne poznajem.



moj blues rekla bih ima komplicirani mehanizam brave
za koju je teško naći i ključ i šifru





(a o mjeri ta-te-tapa-tepe da ne govorimo...jer mjera je ovdje uvijek bila problem)

...možda i jer je brava razvaljivana nezanemarivi broj puta.




i lovi me taj blues predvidljivo
uredno uplaćivan jednolikom mjesečnom ratom

gitara dva put tjedno u večernjem terminu ponedjeljkom/srijedom...

(i nisam jednom pisala o tome)
pa nakon što hvatač akorda izađe iz auta umiren i olakšan,
(jer sam mu rekla da jesam - jesam ikada čula za "Nights in white satin")
ne preostaje mi drugo nego da se sama uhvatim za nešto,
pa onda hvatam... u pogled to navedeno navodno satensko nebo,
i mislim si sve prigodnije... kako taj lik - Djed Mraz,
potpuno nesuptilno i pompozno ignorira gravitaciju baš uvijek ispred punog mjeseca...
i ako to nije i dosadno...
mislim... za mene je luna daleko kompleksnija,
a još u barem tri četvrtine oblikovno šparnija,
a o vlastitim kompleksnim iskustvima ignoriranja gravitacije da ne govorim...

i još mislim...

kako je saten bijeli, ali su noći ipak blues,
kako je blues plavetnilo, a ja prije bijelog najvolim plavo,
kako je uštap jako pretjeran i neekonomičan oblik, a moji su krugovi i tako uvijek kvrgavi...
i kako bi napokon trebalo prestati traćiti tu struju u žicama
...u žicama razapetim u grlu,
po kojima balansiram uvijek visoko od zemlje...





kako bi naprosto trebalo dati više kredita možda... Tesli.
i ma koliko to s Teslom nespojivo zvučalo,
sjetim se ponovno onog creepy lika u crvenom satenu,
i u tom mu času odlučim dati šansu,
šansu da mom djetetu koje pomalo počinje vjerovati jedino u Dylana


... uskoro kroz dimnjak prigodno dostavi električnu gitaru.





...

meni za napuniti baterije u vremenima prigodnog neba,
uvijek više nego dostaje,
to što mi na mojim žicama nedostaju

ona vremena i oni ljudi koje ne poznajem.

( tessa k od tesara)


Post je objavljen 30.11.2010. u 15:38 sati.