Krivo je jednom, za promjenu, postati optimističan. Krivo je ponovno misliti da može biti onako kao je u filmovima. Krivo je misliti da će te se sresti jedne hladne zimske večeri, slučajno. Krivo je misliti da će ikada zapaziti tvoje zelene oči koje ga prate čim ga ugledaju i krivo je misliti da će ikada primjetiti tvoju nazočnost. Da, krivo je... Ali tko bi pomislio da može biti toliko bolno? Koliko jako može boljeti igra? Koliko puno možemo izgubiti njome? Puno? Zar ne? Koliko puta poželim da te mogu promatrati. Da me ne možeš vidjeti, ali da ja promatram svaki tvoj korak. Svaki pokret, pogled i prokleto savršen osmijeh. Koliko bih voljela samo jednom vidjeti svoj odraz u ogledalu tvoje duše. Samo jednom osjetiti da se osmijeh s tvojih usana zari zbog mene. Krivo je željeti da znaš da sam tu? Ili nije?
But then if you're so smart, tell me why are you still so afraid? Where's the fire, what's the hurry about? You'd better cool it off before you burn it out... Slow down, you're doing fine you can't be everything you want to be before your time... Dream on, but don't imagine they'll all come true...
{Dream until your dream comes through...}
Ne mogu pisati. Ne mogu crtati. Osjećam se zarobljeno, iako sam na slobodi. Samo, iako sam okružena ljudima. Kao da sam zavezana, kao da se ne mogu pokrenuti. Bujica riječi krenula bi sama od sebe, ali ne mogu naći početak. Toliko toga imam za reči, toliko toga za napisati. Toliko se želim izraziti. Želim vrištati jer... Jednostavno ništa ne mogu! Krenula bih, a ne znam kuda. Od početka? Možda bi to bilo najbolje.
Is there anyone out there cause it's getting harder and harder to breathe?
Hold me...
Post je objavljen 29.11.2010. u 21:28 sati.