Marketing
Otisci stvaranja (I. dio)
Radi lakše predodžbe onoga što će slijediti...
Pokušaj si zamisliti da si član jednog glaciološkog istraživačkog tima. Cilj je istražiti slojevitost, geomorfologiju i životne oblike koji žive u ledu. Upravo su prikupljeni dubinski uzorci ledenog pokrivača polarne kape. Međutim prilikom laboratorijskog ispitivanja i analize uzoraka uočava se nešto začuđujuće i neobjašnjivo. Iako je uzorkovanje vršeno na različitim i međusobno udaljenim lokacijama, svi prikupljeni bušotinski uzorci pokazuju istu anomaliju. Kod svih se u dubljim najstarijim slojevima pojavljuje šumeća tableta C vitamina! No ono što zbunjuje i zaprepaštuje lica istraživača nije sam pronalazak tablete u dubljim slojevima ledenjaka, već oblik u kojem je ona pronađena. Znamo da nakon što uronimo šumeću tabletu u vodu, dovoljno je pričekati 1-2 minute da se ona u potpunosti raspadne. Međutim, pronađene šumeće tablete vitamina C uhvaćene su unutar ledenjaka za vrijeme svoga raspadanja! Dakle, tableta je zamrznuta za vrijeme svoga raspadanja, a tragovi njenog raspadanja u obliku mjehurića ostali su otisnuti u ledu. To dovodi do zaključka da je zamrzavanje šumećih tableta u tim ledenjacima bilo gotovo TRENUTNO!
Prije tridesetak godina, jedan američki znanstvenik, po struci nuklearni fizičar, sproveo je istraživanje vezano za određivanje starosti tzv. pretkambrijskih granita odnosno osnovnih stijena Zemljine kore.
Konvencionalna znanost tumači da je Zemlja stvorena akumulacijom vrele, plinovite tvari izbačene sa Sunca, prije 4,7 milijardi godina. Pri tome su nukleosintezom stvoreni i radioaktivni elementi, koji se raspadaju tako sporo da značajni dijelovi njihovih početnih količina opstaju do danas (npr. uran i torij). Takav scenario pretpostavlja da su postojali i neki drugi radioaktivni elementi koji su se raspadali nešto brže, ali i dalje dovoljno sporo da budu ugrađeni u prvobitnu Zemlju. Takvi radioaktivni elementi su se potpuno raspali u posljednjih nekoliko milijardi godina i naziva ih se "iščezla prirodna radioaktivnost" (npr. u stijenama Zemljine kore pronađen je jedan izotop plutonija sa vremenom poluraspada od 83 milijuna godina). Svi ti radioaktivni elementi sa dugim vremenom poluraspada preživjeli su tako proces hlađenja Zemljine kore kroz milijune godina, i ostali su ugrađeni i otisnuti unutar današnjih ohlađenih stijena.
Istraživanje koje je provodio dotični američki znanstvenik bilo je usredotočeno upravo na radioaktivnost zarobljenu unutar stijena i njihovo radiometrijsko datiranje. Inače, radiometrijsko datiranje starosti stijena se temelji na tome da se odredi vrijeme nastanka neke stijene (odnosno početak raspadanja radioaktivnog elementa) na osnovi poznavanja vremena poluraspada radioaktivnog elementa. Dakle, ako znamo koliko je vremena bilo potrebno da se polovica količine nekog radioaktivnog elementa smanji na pola, znat ćemo odrediti i kada je raspadanje započelo, odnosno znat ćemo odrediti starost stijene. Na primjer, vrijeme poluraspada radioaktivnog urana (U-238) iznosi 4,5 milijardi godina, što je upravo podatak koji konvencionalna znanost koristi za određivanje starosti planete Zemlje.
No pitanje koje je zaokupljalo misli ovog znanstvenika je bilo sljedeće: da li su se radioaktivni elementi kroz povijest raspadali uvijek jednakom brzinom, kao što to pretpostavlja teorija evolucije? Pri tom nije ni slutio kamo će ga potraga za odgovorom na to pitanje dovesti....
(nastavlja se...)
Post je objavljen 29.11.2010. u 07:52 sati.