Marketing
ispovijest izmaklog plijena
Prvo je ostavila nekoliko komentara pod upise na mom blogu, zatim se javila na e-mail adresu koju je našla na njemu dužom i osobnijom porukom, potom me nagovarala da pređemo na chat, ali sam to odbio jer mi ne odgovara da me bilo tko može prekinuti u bilo kojem trenu i odvući od onoga što radim. Umjesto toga su e-mail poruke umnožile: kadikad smo ih izmijenili i po tri-četiri na dan. O njoj sam znao jedino da je mlađa ženska osoba, između kasnih dvadesetih i vrlo ranih četrdesetih, da ima kraću crvenkastu kosu (napisala je da je bila kod frizera), da je samopouzdana, slobodnih nazora i ima relativno bogat socijalni život, po čemu sam zaključio da dobro izgleda. Djelovala je i pristupačno i, ukratko, zainteresirao sam se. Ne znam što je ona sve mogla zaključiti o meni čitajući moj blog i razmjenjujući poruke, ali pretpostavio sam da joj je bilo jasno da nisam baš od jučer.
Prepiska je došla do one točke nakon kojega je preostalo jedino da se sretnemo i u živo. Obzirno sam otklonio nekoliko njezinih nagovještaja između redaka da bi se mogli naći, pribojavajući se da bih se razočarao kad bih je vidio i našao se u neugodnoj situaciji, ali sam pazio da to ne bude odbijanje nego samo odlaganje, jer je ipak postojala mogućnost i da me oduševi. Osjetio sam da se i ona hrva s istim problemom. S druge strane, pomisao o mogućim sretnih ishodima sve me više golicala, a konverzacija postajala sve besmislenija bez toga da je napokon pozovem, tim više što ona kao da je vukla prema tome i kao da je požurivala, ostavljajući meni – valjda kao prema muškome – da ipak ja napravim prvi korak.
Onda su se slučile okolnosti da sam u trenu sklopio pakleni plan. Pisao sam o nekoj izložbi koja se trebala otvoriti za dva dana u Umjetničkom paviljonu, a kako sam znao radove umjetnika, od sveg srca sam nagovarao one koji će pročitati ono što pišem da dođu na otvaranje. Podrazumijevalo se da i ja to neću propustiti. Znao sam da ona četvrtkom nema drugih planova, da je slobodna, i pitao sam se hoće li priliku mogućnost da se umiješa među prisutne, pokuša otkriti koji sam ja i potajice me odmjeriti.
Došao sam u umjetnički paviljon pola sat prije zakazanog otvaranja. Izložba je bila već postavljena, pa sam je na miru obišao. Što se toga tiče, bio sam podmiren. Zatim sam gledao tko još dolazi. Naposljetku se sakupilo oko stotinu i pedeset ljudi. Dvije trećine od njih bili su muškarci. Trećinu prisutnih sam osobno poznavao. Trećinu sam znao iz viđenja jer su spadali u one koji se uobičajeno okupljaju na takvim i sličnim prigodama. Od petnaestak preostalih nepoznatih desetak su bile neke stare babe. Njih sam otpisao. Neke nepoznate ženske su očito poznavale umjetnika, pa sam otpisao i njih. Tri-četiri su očigledno bile novinarke koje su s profesionalnom znatiželjom ogledavale i pratile sve što valja spomenuti i zapisivale zabilješke u notese. Preostala je samo jedna grupa od tri mlađe žene koje su se držale zajedno. Jedna se smrtno dosađivala potpuno nezainteresirana za sve oko sebe. Očigledno je došla s prijateljicama i jedva čekala da sve prođe i odu odatle. Druga je imala dužu tamnu kosu i zvjerkala naokolo. Treća je imala kraću crvenkastu kosu i bila vidljivo najznatiželjnija od sve tri prijateljice, pri čemu su je više zanimali posjetitelji nego eksponati. Reklo bi se da je ona bila ta koja je dovukla druge dvije prijateljice. Nije propustila odmjeriti ni jednog muškarca srednjih godina koji se pojavio, a zatim je odmah svakoga prokomentira s dugokosom.
Pazio sam da je između nas uvijek barem pedesetak ljudi da im ne padnem u oči, ali usredotočen samo na nju mogao sam je dobro razgledati. Izgledala je vrlo dobro, upravo po mom ukusu. Pričekao sam da počne uvodni govor i uvjerio se da ona uopće ne sluša već samo okreće glavu naokolo što je samo potvrdilo da je to ženska s kojom se dopisujem preko e-maila. Ostao sam nepotrebno još kraće vrijeme uživajući u situaciji u kojoj ona vjeruje da je potpuno anonimna i nitko ne zna tko je i zašto je ovdje, a zapravo je izložena promatranju poput bubice pod povećalom, nakon čega sam se neprimjetno iskrao iz Paviljona.
Odmaknuo sam se od ulaza do ugla zgrade u duboku sjenu, pripalio cigaretu i razmišljao. Popušio sam dvije prije nego su njih tri izašle. Zaputile su se prema Glavnom kolodvoru, a ja na sigurnoj razdaljini, umiješan među ostale prolaznike, za njima. To mi je pružilo priliku za dodatno odmjeravanje: vitka silueta, uspravno držanje, siguran i elegantan hod. Vrlo dobro!
Prošle su pored nekog lokala, a onda zaokrenula u vežu prema „Bacchusu“. Požurio sam za njima. Unišao sam upravo kad su se smještale oko jednog stola. Srećom je susjedni bio slobodan, pa sam se spustio uz njega.
Bacile su površan pogled na mene i nezainteresirano okrenule glave na drugu stranu, a u sljedećem trenutku su već zaboravile na mene. Došao je konobar i preuzeo narudžbu. Njih tri su se nagnule jedna prema drugoj, govorile su tiho, a u lokalu je svirala muzika i vladao uobičajen žamor, pa nisam mogao čuti što su pričale. U jednom trenu sam čuo: „Nije došao!“, na što je crvenokosa razočarano slegnula ramenima.
Tek ponekad je do mene dopirala riječ ili nekoliko riječi, ali nisam mogao pratiti o čemu razgovaraju. No nakon desetak minuta se dogodio jedan od onih čudnih trenutaka kao u filmovima. Glazba se utišala između dviju pjesama, svi ostali u lokalu su zašutjeli, a crvenokosa je poviknula da je odjeknulo od ugla do ugla:
- Ne budi blesava! Muškarci su zato da plaćaju račune i nose rogove! Zato i ja žurim naći sljedećega, kartice su mi već duboko u crvenom!
Svi u „Bacchusu“ su okrenuli glave prema njoj, a ona – primijetivši je svi zapanjeno gledaju – naglo zašutjela. U narednom trenutku se već razlika uobičajena tonska kulisa, a njih tri prasnule u smijeh.
Nije mi se svidjelo što sam čuo. Ne sviđa mi se već ni sam koncept „nabijanja rogova“, a kamoli mogućnost da mi se tako nešto dogodi. U kontekstu da joj hitno treba netko tko će ukloniti minuse s njezinih bankovnih računa njezina susretljivost u prepisci s nepoznatim i požurivanje da se sretnemo, pa čak i to što je progutala udicu i došla na otvaranje izložbe, odjednom su dobili drugo značenje. Zbunjivalo me samo po čemu sam ostavio dojam da bih ja mogao biti naivac kakvoga traži?
Požurio sam se kući, upalio kompjutor, spojio se na internet i poslao joj poruku o kojoj sam dobro promislio putem. Napisao sam da mi je žao što nisam mogao prisustvovati otvaranju izložbe za koju sam bio vrlo zainteresiran, da sam u međuvremenu upoznao žensku s kojom sam se odmah vrlo zbližio, da sam joj kao znak povjerenja odao parametre s kojima može pregledavati moju elektronsku poštu, te zbog novonastalih okolnosti – bla, bla, bla, sve vrlo pristojno – bolje da mi se više ne javlja.
Javila se, ali to je već druga priča. U svakom slučaju, ne može reći da je nisam upozorio.
Post je objavljen 28.11.2010. u 18:10 sati.