REFORMA
ILI
REVOLUCIJA
DANIEL DE LEON
Predavanje održano 1896. Boston, Mass.
***
Izdavač: Radnička Borba, Cleveland- Ohio,1924.
Hrvatsko prerađeno izdanje, 2005.
Predgovor
Marksov «E pur si muove» naučnog socijalizma koji se pojavljuje na američkom kontinentu na pučkom jeziku radničke klase več devedesetih 19. stoljeća, u europi on postaje, uglavnome, svojina naprednog intelektuastva sve do njegove temeljite rasprodaje,počev od Socijal demokracije novih tendencija, Trečom Internacijonalom, Staljinizmom, Polpotizmom, da bi na kraju bio posve marginaliziran i zasjenjen liberalnim ruhom današnje europske liberalne demokracije.
Historija, nažalost, nije matematička disciplina utemeljena na strogoj zakonitosti logike. Rastezljiva i sužljiva,troma i razigrana, tiha i burna, najčešče se pojavljuje u obliku morskog vala karakterističnog po svojoj uzastopnoj navali i povlačenju.Starom je kontinentu,po svojoj prilici bila dosuđena jedna takva valna historijska oseka, ostavljajući iza sebe ono muljevito tlo na kojem je moglo da cvate još jedino reformstvo čitavim 20. stolječem. Dok Amerika postaje destinacija revolucijonarnog socijalizma, koji se udomljuje u Socijalističkoj Radničkoj Partiji USA, zahvaljujuči naprednom radnišvu useljenom iz Europe, te u velikom djelu i pojave najznačajnijeg marksiste na pragu 20. stolječa Daniela De Leona, koji svojim poznatim oratorstvom prevodi naučni socijalizam na pučki jezik radničke klase.
S pravom je tamo rečeno: “Proučavamo Marksa da bi razumjeli Ameriku,i proučavamo Ameriku da bi razumjeli Marksa”. Tako je radio i veliki meštar,kad je iz te najrazvijenije zemlje kapitalizma crpio građu za svoju teoriju naučnog socijalizma. Amerika, odnosno SAD-e, ne samo da je na početku 20. stolječa naj razvijenije kapitalističko društvo,več je i zemlja bez feudalnih ostavština, dok Europa,i ako duhovna domovina socijalizma, ostaje još za dugo uklještena u njegovim predrasudama proizišlih iz sitnog vlasništva, nacijonalnih, plemenskih, regijonalnih, jezičnih, kulturnih i vjerskih antagonizama, slijedom tome, fašističkog i staljinističkog apsolutizma.
Od tuda, uglavnome, pojava Socijalističe radničke partije na američkom tlu več 1890. godine,još uvijek jedine revolucijonarne partije socijalizma do danas,i u svijetu uopče. Od tuda, također za vjerovati, istovremena pojava u Europi Socijaldemokracije Novih Tendencija, kao dokazanog socijalističkog renegata i europskog kapitalističkog reformizma; drugim riječima, zrelim za sve nepodopštine usmjerene direktno ili indirektno protiv revolucijonarnog preobražaja Starog kontinenta. Očito da je još Lassallova Social demokracija započela sa kreiranjem tog svog reformskog profila koji dostiže punoljetnost aktivnim sudjelovanjem njenih protagonista u prvom svjetskom osvajačkom pokolju,te rađanjem Komunističke partije i njene Treče Internacijonale kao najžeščih negatora internacijonalnog proleterstva, u korist nacijonalnih paradigmi, iz čijeg brloga ubrzo iskaču nacijonalni socijalizmi-nacizam i staljinizam.
Činjenica da se reforma tako čvrsto ugjezdila na europskom tlu i drsko preuzela posao revolucije- ostaje tema analize za budućnost. Sadašnjosti preostaje da se oko toga samo lome razna koplja, tim više što su fašizam i staljinizam tek formalno nestali odavde, pa je svakako za vidjeti u kojoj mjeri možda upravo Socijaldemokracija njima manipulira danas, po onoj famoznoj formuli: «Sad me vidiš- sad me ne vidiš».
Pred našim se čitaocem konačno nalaze dva djela u govornoj formi spomenutog američkog socijaliste De Leona: Reforma ili Revolucija i Što Znači Ovaj Štrajk. Konačno, jer se pojavljuju prvi puta kod nas, i jer, dok se na američkom tlu počeo razvijati racionalni um socijalističke misli u redovima radničke klase, kod nas ga tada nije ni moglo još biti.Dok se u Europi paralelno razvija spomenuta social reformatorska trakavica sa glavnim ciljem da se točku revolucionarnog socijalizma podmeću klipovi gdje je god to moguće. I dok je narod Europe skapavao i skapavao u diktaturama kapitalističkog bjesnila, neki su njeni značajniji umovi znali biti angažirani čitavom svojom taštom intelektualnom maloumnošću na proizvodnji instant teorija - naručenih u svrhu održavanja postojećih sistema poput nacionalnih socijalizama, «real socijalističke» budalaštine i socijalističkog «Čistilišta» pred pragom komunističkog «Raja», te na uzdizanju uniformiranih i «ne pogrešljivih» vođa kao pravih teoretičara nacionalnih socijalizama, čijim su se «autorskim» tomovima metražno popunjavale police knjiga-nikada od nikoga otvaranih.
Bitno svojstvo kapitalističkog sistema je njegova anarhična rasutost- često krštena imenima višestranaćja, viševjerstava, višenacionalnosti, što mu je u biti ništa drugo nego plašt nad strahom od prave izvorne ljudske drugosti, dok s druge strane te iste «odlike» služe poput dežurnih činbenika za obranu ili plasman aktualnih mu interesa.Tako smo zabavljeni svakodnevnim medijskim lutkarenjem - načas ulaštenim političarem jedne, začas druge političke partije, da bi onda uskočio nacionalni hokštapler, vjerski licemjer, zakrvavljeni «Heroj», te svi ostali redom «domoljubni» foteljaši, iz čijeg rasutog sadržaja potječe i naš dežurni intelektualac.
Lenjin je, u namjeri da se De Leonova teorija Socijalističkog Industrijskog Unionizma (SIU) uvrsti u Sovjete, svrstao u rang ličnosti bez kojeg bi naučni socijalizam bio ostao nedorečen u današnjim vremenima.
Prof. L.G. Raisky sa lenjingradskog univerziteta, jedan od najboljih poznavalaca De Leonove misli, 1931. godine nestaje bez traga, vjerojatno u Staljinovom živom blatu Sibira.
Kod nas se također ne zaostaje kad je u pitanju ljudska nerabota. Tek je 2002. u gradu Labinu izašlo iz štampe De Leonovo djelo Što znači ovaj štrajk, i ubrzo postaje nepoželjno štivo u redovima hrvatskih Srpovaca . Znakomito, baš u vrijeme valpovačkih zbivanja, kad je rukovodstvo njihove stranke bilo silno zauzeto parlamentarnom izbornom trkom, i umjesto da se pridruži izmlaćenim radnicima , na svojoj zagrebačkoj skupštini 6. travnja 2004. pokušava izbaciti riječ «radnička» iz dotadašnjeg naziva stranke, istovremeno izvlačeći eminentnije dežurne intelektualce za javno proglašenje De Leona, ni manje-ni više : «ankronim starcem svog vremena». ( De Leon je umro 1914. u 62.godini svoje najzrelije umne mladosti), dok se neki njegovi klevetnici kod nas dobrano odmiču svojim devedesetima, imajući još toliko umne bistrine priznati da im je De Leon tabula rasa. Ništa neobično za postojeće društvo koje proizvodi intelektualca kao robu za jednokratnu uporabu.
Trezvenom čitaocu prepusti vlastiti komentar.
S.M.
1
Radnici i radnice Bostona!
Običaj mi je da se ponekad bavim računanjem. Postavim,na primjer,sam sebi pitanje: « Koliko je dva i dva», te se potrudim da nađem točan odgovor.
U isto vrijeme,otprilike kad sam pozvan u Bostom, stigla je obavijest da se tu namjerava obnoviti naša partijska organizacija. Računajući došao sam do zaključka,da je jedna od vaših namjera bila pozvati me da vam ispričam na kakvim smo se načelima socijalisti New Yorka organizirali i na koji smo način mi «opaki» socijalisti New Yorka i Brooklyna uputili šamar kapitalističkoj klasi prošlog novembra- u obliku 16 000 glasova.
Organizacija
Prastara je istina da je za postignuće rezultata nužna organizacija. Pa ipak, ima organizacija i «organizacija». Da je ovo tako,jasno potvrđuje činjenica da su i predstavnici jednostranih i takozvanih «radničkih» organizacija ( pure and simplers) odlazili među radnike,dovikujući im: «Organizirajte se, organizirajte se «! I oni su se «organizirali». I nakon što su to prvi dovikivali i dovikivali, a drugi se «organizirali i organizirali» u toku čitavih trideset ili četvrdeset godina, nalazimo ih ondje gdje su i počeli, ako im nije još gore; da je priroda njihove organizacije slična
2 prirodi guštera,čiji rep razara što mu noge sagrade.
Ono što ovdje mogu učiniti u prilog vašeg organiziranja,jest možda,da vam izložim načela na kojima počivaju socijalističke organizacije New Yorka i Brooklyna. Da bi to učinio upustit ču se u izlaganje osnovnih načela socijalizma. Prvo ču vam objasniti razliku koja postoji između reforme i revolucije,i nakon toga upustit se u izlaganje osnovnih načela socijalizma,pravac kojim mi idemo i kojim bi vi trebali ići.
Počinjem pretpostavkom da nitko od prisutnih ne zna sto je reforma i sto revolucija. Oni koji to znaju lakše će me pratiti,oni koji ne znaju pozivljem na koncentraciju.
Slušamo kad se govori o silama reforme,o evoluciji i revoluciji, na takav način da sve postaje pobrkano. Budimo dakle i u prvom redu na čisto s time. Reforma znači promjenu oblika; revolucija-bila ona mirna ili krvava- znači promjenu iznutra.
REFORMA
Uzmimo na primjer jednog pudla. Njega možete reformirati na razne načine: možete ga svega ošišati, a samo na vrhu repa ostaviti nešto dlake; možete mu probušiti oba uha i plavu vrpcu provući kroz jedno uho a crvenu kroz drugo; možete mu nataknuti bronzani okovratnik, sa vašim početnicima na njemu, a sa lakim
3
pudel ostaje. Svaka od ovih spolnjih promjena donijela je, naravno, i odgovarajuću promjenu u životu pudla. Kad mu je bila ošišana dlaka,osim malo na vrhu repa,on je po svojoj prilici bio u posjedu kakvog lakrdijaša, koji je u ošišanom pudlu nalazio razonodu; kad nam se kasnije pojavi nakićen vrpcama,on se svakako nalazio u rukama kakve mlade dame, koja se nježnije odnosila prema njemu. Kad ga zatim vidimo u glumačkom odjelu,tada su postupci prema njemu bili opet drukčiji, a korist od njega svakako raznovrsnija. Svaki od spomenutih preobražaja može označavati različitu etapu u životu pudla; pa ipak, pudel je bio, pudel jest i pudel ostaje.
To je reforma.
REVOLUCIJA
Ali kad pogledamo u bezbroj godina unatrag,ili se projekciramo u daleku budućnost,prateći razvitak životinjskih vrsta, od ne kičmenjaka do kičmenjaka, od guštera do ptice, od najnižih četveronožaca do sisavaca pa do predaka pudla, te najzad do samog pudla i tako dalje- tada nailazimo na korijenite promjene na svakom od tih stupnjeva,promjene iznutra,bitne naravi,ostavljajući na njemu takav žig koji preobražava čitav sustav njegove egzistencije.
To je revolucija
4
Tako je i sa društvom. Kad god neka promjena ostavi netaknut unutrašnji mehanizam, imamo reformu; kad god dođe do promjene unutrašnjeg mehanizma, imamo revoluciju.
Da bome, nikakva se unutrašnja promjena ne može dogoditi bez vanjskih manifestacija. Unutrašnje promjene,koje se opažaju pri revoluciji ili evoluciji guštera u orla, idu naporedo sa vanjskim obilježjima.Isti je slučaj i sa društvom. Ova činjenica predstavlja jednu od mnogih busija u koju redovito upadaju apostoli reforme. Opazivši da se istovremeno sa unutrašnjim promjenama događaju i one vanjske promjene ,zadovoljavaju se sa onim vanjskim,bez istraživanja onog što se pri tome događalo iza zastora. No, o tome malo kasnije.
Mi, socijalisti, nismo reformisti; mi smo revolucionari. Nemamo namjeru mijenjati oblike. Nas se oblici uopće ne tiču. Mi hoćemo unutrašnju promjenu društvenog sistema, a oblici neka sami o sebi vode računa. Vidimo u Engleskoj krunisanog monarha; vidimo u Njemačkoj cara sa žezlom; vidimo u ovoj zemlji nekrunisanog predsjednika; pa ipak nismo u stanju opaziti bitne razlike između Engleske, Njemačke i Amerike. Te nas činjenice zato drže postrani od reforme. Poput smo odrasle djece koja se ne bave ispitivanjem dali je lonac šaren ili nije, već znatiželjno zavirujemo u njega,da mu vidimo sadržaj.
5
Predstoji još jedno objašnjenje.
Jedni kuju socijalizam u zvijezde kao pokret anđela, a drugi ga proklinju kao plan đavola.
Tu susrečemo Gomperse gdje uzdižu socijalizam na jednoj strani, na drugoj ga napadaju. Isto sa Harry Lloydom,čijim ste poskočicama, na žalost, upoznati više nego ja, gdje se na jednom mjestu prestavlja kao socijalista, na drugom je protiv. Socijalizam nije ni nadahnuće anđela,ni zavjera đavola. Glava socijalizma ne gubi se u oblacima,već se kreče nogama čvrsto pripojenim zemlji; ona uzimlje nauku za ruku pozivljući je da bude vođena putovima kojima se nauka kreče. Ona ne kaže nauci da če je slijediti do kraja puta ako joj se hoće. Ne! Ona kaže nauci: «Kuda me ti vodiš, tamo sam obavezna ići». Iz toga slijedi da se socijalisti kreču kao misaoni ljudi; ne bune se što nemaju krila umjesto ruku i što ne mogu letjeti po svojoj želji.
S obzirom na spomenute razlike između reforme i revolucije, što je onda socijalizam? Da bi mogao odgovoriti,potruditi ču se da protumačim nekoliko stvari koje bi mogao nazvati glavnim živčanim središtima socijalističkog pokreta.
6
Vlada ili Država Jedno od tih živčanih središta jest pitanje o vladi ili državi. Tko od vas nije zapazio na prašnjavim policama naših biblioteka knjige pod, na primjer,slijedećim naslovima: Historija države, Organizacija države, Što država treba da radi i što ona ne treba, Zakonite funkcije države, i tako dalje u beskonačnost. Pa ipak,među svim ovim proizvodima vulgarnog i površnog karaktera kapitalističkog mišljenja nema ni jedne jedine knjige koja ulazi ozbiljnije u pitanje države. Sve dotle dok se ne upoznamo bar približno sa velikim djelima poznatog amerikanca Louisa Morgana, Marxa i Engelsa kao i drugih socijalističkih filozofa,sve dotle ne nalazimo ni jedne jedine knjige koja bi bila u stanju da ovo pitanje objasni s onom jasnoćom koja proističe iz činjenica,vodi pravilnim zaključcima i krči put ka praktičnom radu. I sve dotle dok ne budete saznali i razumjeli historiju države i vlade,nećete moči razumjeti ni ona kardinalna načela na kojima počivaju socijalističke organizacije, niti čete biti u stanju da se organizirate uspješno.
Govore nam da je vlada uvijek bila takva-kakva je danas,i da će takva uvijek ostati,što je osnovna zabluda onog što Marx nazivlje-kapitalistička vulgarnost mišljenja.
Kada je čovjek izašao iz svog divljačkog stanja i otpočeo svoju karijeru,uvidio je nužnost udruživanja s drugim ljudima. Shvatio je da u
7 zajednici s drugima može smjelije da se suoči sa svojim neprijateljima, da u zajednici sa drugim ljudima može uspješnije loviti,hvatati ribu ,i boriti se. Čitajući djela Morgana-jedino velikog i originalnog pisca po ovom pitanju- mi gledamo na indijske zajednice,njihove naseobine,kao na obrazac društvenog uređenja kroz kojeg su naši preci,svi bez izuzetaka nekad prošli. Indijanac je živio pod komunističkim uređenjem, živio je u sistemu zajedničke svojine. Po Franklinovom opisu historije privatne svojine,kod indijanaca nije bilo takve stvari. Udruživali su se u grupe,zajedno radili i pripadali pod Centralni upravni autoritet. Kod indijanskih zajednica nalazimo da se taj centralni upravni autoritet sastojao i «sachema» Nije manje važan način izbora tog autoriteta. Za podvući da se njegova glavna zadaća sastojala da upravlja udruženim ili kolektivnim snagama zajednice,kao takav uzimao aktivno učešće u korisnom radu. Bez njegova rada,rad zajednice ne bi bio obavljen.
Kad su se,u daljnjem razvoju društva,alati za proizvodnju razvili do stupnja kojeg je dostigao indijanac; kad je otkrivena vještina topljenja metalne rude; kad se time odigrala ona grandiozna revolucija,ma da pokrivena maglom vjekova se ipak dade naslutiti,te koja je razdvojila bivše komunističko društvo na polove ženskog i muškog, na one koji su u stanju rukovati alatima proizvodnje i oni koji to nisu, tada društvo ulazi u svoj novi kalup;
8 bivša zajednica, sa svojom demokratskom jednakošću prava i dužnosti,nestaje, a na njeno mjesto dolazi novi društveni poredak podijeljen u dva tabora: onih koji mogu i onih koji nisu sposobni učestvovati u proizvodnji. Te su razlike isprva bile vjerojatno neznatne. Pa ipak,samim nastankom tih dvaju tabora od kojih je jedan sposoban a drugi nije da samog sebe prehrani, mi imamo i prvi predznak klasa,klasnih razlika,podjela društva na zavisne i nezavisne, gospodare i robove,upravljače i podčinjene.
Istovremeno tom revolucijom nalazimo i promjene u prirodi onog Centralnog upravnog autoriteta,onog organa čiji se osnovni zadatak sastojao,pored upravljačkog, da učestvuje i u samoj proizvodnji. Onog momenta kada je razorena ekonomska jednakost, kad su se pojavile prve klase, i zadatak Centralnog upravnog autoriteta počinje da se mijenja, a kad se alat - krečući iz početka veoma polako, a zatim pod sadašnjom vratolomnom brzinom modernog kapitalizma-razvio dalje i još dalje,te dostigao sadašnje basnoslovno savršenstvo i veličinu; kad je alat posredstvom privatnog vlasništva, sam nad sobom izvršio revoluciju u revolucije,dijeleći društvo ne više na polove,već na posjednike i ne posjednike zemlje i alata, na kojima i sa kojima se radi; kad je orijaški alat današnjih dana u privatnom vlasništvu stavio više od pedeset posto stanovništva u takav položaj da ono više nije
9 apsolutno u stanju da se prehrani bez da se proda u najamno ropstvo, dok istovremeno podriva zemljište ,otprilike trideset devet postotaka našeg naroda srednje klase,čiji sitni alat i mali kapital čine ovu sigurnom žrtvom konkurencije sa velikim kapitalistima koji je bacaju u očajanje; kad je ekonomski zakon koji dostiže svoju punoljetnost pod privatnim vlasništvom alata, grupisao sve privatne vlasnike u,od prilike,osam posto stanovništva ove zemlje,davši tako onoj maloj kapitalističkoj klasi da živi bez rada,prinudivši većinu,radničku klasu,da radi bez uživanja; kad je najzad došao do raskrsnice na kojoj se danas nalazi naša zemlja,da se devedeset četiri postotka poreza, kako je izjavljeno u kongresu,troši za «zaštitu svojine»-svojine jedne brojno ništavne kapitalističke klase- a ne za zaštitu života; kratko rečeno,kad je privatno posjedovani alat posvršavao sve te poslove i kad se klase,neradni bogataši i radni siromasi nalaze u punom rascvatu- tada centralni upravni autoritet izlazi pred nas potpuno preobražen; njegovi nekadašnji zadaci da, upravljajući proizvodnjom u njoj i učestvuje, zamijenjeni su zadacima da zavisne,robove, podčinjene,tj, radničku klasu održava u ropskoj poniznosti.
Tada, a ne prije,vidimo državu,modernu državu, kapitalističku državu. Tada vidimo vladu,modernu vladu,kapitalističku vladu-snabdjevenu uglavnom, ako ne i isključivo,
10
sredstvima suzbijanja, ugnjetavanja, tiranije!
Uočivši ove manifestacije moderne države, anarhisti sviju dlaka uzvikuju: « Dolje sa svakim centralnim upravnim autoritetom»! Vidite li što oni čine! Samo zlo,što su uvijek i činili! Ali socijalizam nije anarhija. Socijalizam ne počinje svoju karijeru kao pile iz basne, naoružano samo poznavanjem onog dana kad se iz ljuske rodilo. Socijalizam odbacuje pretpostavke i zaključke anarhije pri analizi države i vlade. Što socijalizam hoće,to je: Doli ekonomski poredak koji blagotvorne funkcije Centralnog upravnog autoriteta u proizvodnji, preobražava u sredstvo ugnjetavanja! I dalje, da dokaže,kad jednom sredstva za proizvodnju ne budu više vlasništvo manjine,već povraćena društvenoj zajednici,kad, kao posljedica toga,manjina ili ma koji dio društva ne bude grcao u bijedi, a klase, klasne razlike budu nestale,kao što neizbježno moraju- da če tada centralni upravni autoritet izgubiti sve svoje ugnjetavačke funkcije,i ponovo biti prinuđen obavljati poslove koje je obavljao u starim zajednicama naših predaka- ponovno će postati nužni pomoćnik u proizvodnji.
Socijalizam u svijetlosti briljantne ilustracije Karla Marxa- uviđa da usamljeni guslar u svojoj sobi ne treba upravitelja; sa svojim guslama uz rame,on može sam potrefiti pravilni ton, sam razvijati svoju melodiju i sam po svojoj volji prestati svirati. Ali čim jednom imate orkestar,vi
11
isto tako morate imati i orkestar-upravitelja: Centralni upravni autoritet. Ako ga pak nemate, možete imati zvrndanje Salvation army, (vojske spasa); možete imati kreveljenje luzijanskih Nigera; možete imati pravovjernu jebrejsku sinagogu,gdje svako pjeva po svom ključu i kako mu se dopada, ali nećete imati harmonije. Bez upravitelja harmonija postaje nemoguća.
Da bi se ona postigla potreban je Centralni upravni autoritet- upravitelj orkestra,čija je dužnost u danom trenutku uspostaviti red,dati znak početka; kad da se svira glasnije,kad tiše; kad da upadne ovaj instrument, kada da umukne onaj; da upravlja vremenom svih članova orkestra i očuva harmoniju.
Upravitelj orkestra nije ugnjetač,niti je njegov štapić znak tiranije; on nije tamo zato da nekoga ukoruje,on je isto tako potreban i važan kao i ma koji drugi član orkestra.
Naš sistem proizvodnje priliči jednom orkestru. Danas se više ne može reći ni za jednog pojedinca da je nezavisan od drugog, ni za jedan grad da je nezavisan od drugog,ni za jednu državu da je nezavisna od druge; sav narod SADa,svaki pojedinac u njima nalazi se u zavisnosti svih drugih. Priroda sredstva za proizvodnju, podjela rada koja zajedničkom radu daje podstrek, i koja je nužna u proizvodnji izobilja civilizacijskih potreba,bez uslovno iziskuje suglasnost i zajedničko djelovanje svih odjela rada. Identično u socijalističkoj zajednici u
12
kojoj će sve to da se odvija pod Centralnim upravnim autoritetom, drugim riječima, pod upraviteljem orkestra.
Takva će biti ona država ili vlada koju socijalistička revolucija nosi u svojoj utrobi. Danas je proizvodnja prepuštena anarhiji, organizirana je samo tiranija,blizanaca anarhiji
Prema tome : socijalizam pretpostavlja organizaciju,organizacija Centralni upravni autoritet,oboje su odraz onih revolucija kroz koje je prošao alat za proizvodnju. Obratno: reforma se odvija samo na površini; svojim «referendumima» i drugim izumima ona ograničava svoju djelatnost isključivo na vanjsko krpanje.
Materijalizam – Moral
Drugo nervno središte socijalizma kojim se objašnjava razlika između reforme i revolucije,jest njegova materijalistička koncepcija.
Uzmimo na primjer historiju ropstva. Svi naši preci bili su nekad ljudožderi.Ovo može da zvuči nekima od vas neprijatno, svejedno je činjenica.
Prvobitna plemena gonjena instinktom samoodržanja,često su nalazila za lakše napasti druga plemena i oteti im zalihe hrane. U tim starim, prastarim danima divljaštva čovjek je išao i dalje od toga. Nemajući druge koristi od pobijeđenog plemena-vršio se njegov pomor,
13
i pečen na vatri- pojeden.
Svojim se zarobljenicima postupalo onako kako to pčele danas čine sa savladanim drugih rojem: izvrše njihov opći pomor.
Naši su preci bili ljudožderi sve dok im se društveni poredak nije razvio dotle da se zarobljene može staviti pod nadzor i koristiti kao radnu snagu. Na tom stupnju ljudožderstvo nestaje. Viši materijalni horizont omogućuje širi moralni vidokrug. Pojesti drugog čovjeka-od tada postaje nemoralno.Čovjek time ulazi u svoje novo društveno uređenje- robovlasništvo.
I što tome slijedi? Promotrimo samo daljnji proces «moralnog» razvoja u ovoj zemlji- po mnogo čemu klasičnoj za proučavanje historije, budući da se čitav razvitak čovječanstva u njoj može sagledati, takoreći u nekoliko godina. Poznato vam je kako se danas sjevernjaci hvale svojom moralnošću kad su prolili svoju krv na osvajanju juga za oslobađanje crnaca. No, mi znamo to bolje: čim je u sjevernim državama prevladala tvornička proizvodnja, ustanovljava se da je skuplje držati čovjeka u ropstvu nego na slobodi kao tvorničkog radnika; također znamo da su sjevernjaci «religiozno», «humano» i «moralno» prodavali svoje robove južnjacima dok su istovremeno preobražavali bijelog čovjeka sjevera, koji nije posjedovao sredstva za proizvodnju, u najamno i nemilosrdno ropstvo.
Čim je mašinerija učinila lično ropstvo neisplativim,ono odmah nestaje. Čim su 14 sjevernjaci,stojeći na svojoj novoj materijalnoj visoravni dobili i jedan širi pogled, nemoralnost ličnog ropstva postaje im posve jasna. Naprotiv, zakasnjeli južnjaci, koji još nisu imali razvijenu industriju, ostali su zatvorenih očiju i podržavali ropstvo sve dotle dok im isti nisu istrgnuti silom.
Obasjan ovom svijetlošću, kao i mnogim drugim poukama koje historija pruža, socijalistički pokret stiče načela da «moralni osjećaj» slično gornjem prikazu sudbine roba nije uzročnik revolucija nego njihov snažan pomoćnik. Moralni osjećaj isto je tako važan jednom pokretu koliko i jedra jednom plovilu. Pa ipak, ma da su jedra važna, ako brod nije dobro natovaren, ako nije dobro sagrađen, koliko god ga više snabdijevali sa jedrima, u toliko će on brže potonuti.
Tako je i sa organizacijama koje trebaju izvesti revoluciju. Sve dotle dok vam socijalistička organizacija nije jasna kao zvono,dok nisu neumoljive poput nauke,dok ne počivaju na načelu da su dva i dva četiri, a ni pod kojim okolnostima pet, u koliko više osjećanja ulijevate u njih, u toliko će vam se brže preokrenuti. Naprotiv, nakrcajte vaše revolucionarno plovilo potrebnim teretom nauke, upravljajte njime strogo vođenim u odnosu prema sjevernjači, ne majmunirate i igrate se ma čime što nije dokazano naučno, ne pogađajte se onima koji nisu vašeg stanovišta- tada slobodno razvijte
15
jedra svoje moralnosti: što više budete plovili- bolja će se vaša lađa držati. Ne budete li radili ovako- nećete se održati ni vaša lađa.
Socijalizam uči da revolucionarni ustanci i preobražaji društva proističu iz neumitnih materijalnih potreba. Odajući puno priznanje i poštovanje moralnim nagonima, socijalizam promatra sa opravdanim podozrenjem na napuhanu moralnost,bolje možda reći,zaraznu bolest koju reformisti uzdižu u nebesa kao «moralne osjećaje»,i drži se daleko od njih.
Klasna borba
Treće nervno središte socijalizma pomoću kojeg možemo razlikovati reformu od revolucije,jest njegovo smjelo držanje.
Zakoni koji vladaju u sociologiji idu usporedno sa onim zakonima koje je prirodna nauka utvrdila za biologiju, i prema njima se odnosi kao takvima.
Na prvom mjestu: središnje su pojave u biologiji vrste, a ne pojedini uzori. U sociologiji, ekonomske klase preuzimlju mjesto vrsta u biologiji.
Na drugom mjestu,borba, a ne nježno mirovanje; asimilacija putem nemilosrdnog procesa, izbacivanja svih biča ne prilagođenih asimilaciji- a ne spolno združivanje-takvi su zakoni razvoja u biologiji, i takvi su i moraju biti zakoni razvoja u sociologiji.
16
16
Stoga socijalizam prizna da u modernom društvu postoji borba između klasa,dalje, da je ona
granica što dijeli neprijateljske snage-ekonomskog porijekla što odvaja interes kapitalističke klase, vlasnika svojine, od interesa proletarijata bez vlasništva. Prema tome, socijalizam odbacuje sa prezirom metode obmanjivanja radnika da je među te dvije klase moguć mir -odbacuje ga kao budalaštinu; on se oglašava na bapsko zapomaganje: «hoćemo mira, hoćemo mira!» gdje mira ne može biti.
Poput Isusa Nazarećanina , socijalizam uzvikuje: «Ne dolazim na svijet da zagovaram mir, nego rat između klasa!», dok je sve dotle reforma zauzeta opčinjavanjem,koketiranjem i obmanama
Ilustracije
Sad mi dozvolite da vam na temelju kratke gornje skice pružim nekoliko korisnih ilustracija,koje mogu pomoči da se jasnije istakne oštra razlika koja postoji između reforme i revolucije, te smrtna opasnost koja se krije u brkanju ovih dviju pojava.
Sjećate se spomenute činjenice da naporedno sa unutrašnjim, tj revolucionarnim promjenama uvijek idu i vanjske promjene vrste, i da tu leži busija u koju stalno naglavce pada reforma, jer se zadovoljava samo vanjskim promjenama, tj. dopušta da je obmanu oblici. Na primjer: Socijalistička revolucija zahtjeva,pored ostalih
17
stvari i podruštvljavanje saobraćaja. No, samo po sebi, pitanje vlasništva dotiče se samo spolnih
oblika. Pošta je zajedničko vlasništvo naroda, pa ipak, radnici u toj industrijskoj grani obični su najamni radnici. Ali ona unutrašnja činjenica, ona kardinalna istina koja se nalazi na umu socijalista revolucionara, za koju se jedino borimo i koja ima pravo na sve za što smo u stanju od sebe dati- to je uništenje najamnog ropstva. Sad ustaju vođe narodnjaka, a ne oni koje oni vode – s planom da se podržave željeznice. Njihovo se stanovište temelji na interesima srednje klase i u suprotnosti je sa interesima krupnog kapitala ili monopolista.Vlasnici željeznica izrabljuju srednju klasu i ova hoće da se oslobodi svojih izrabljivača; stoga ona hoće da ih uništi, da ih izbriše sa lica zemlje,te sama prisvoji plod rada radničke klase. Sa ovim revolucionarno klasnim interesima, apostoli narodnjaka istupaju ovim krasnim riječima: «I mi hoćemo podržavljenje željeznica; idemo istim putem kojim idete i vi socijalisti, Pridružite se nama.»
Ova prividna istina redovito baca van sebe žrtve reforme, skida ih s nogu i strmoglavce padaju u vrtlog kapitalističkog sukoba. Revolucionar nato odgovara: « Izvinite,molim. Vi hoćete podržaviti željeznicu, ali hoćete to podržavljenje kao dio reforme,dok mi hoćemo podržavljenje kao revoluciju. Vi nemate namjeru skinutu sa vratova željeznički radnika jaram najamnog ropstva, dok
18
mi upravo to najodlučnije tražimo. Vašim planom podržavljenja ne namjeravate olakšati stanje
radnika, naprotiv, protivite se svakom takvom
pokušaju,čemu svijedoči činjenica da ste u Chautauqua County nahućkali vaše uši na naše agitatore svaki puta kad su ovi predlagali da se skrati radno vrijeme».
Dok mi revolucionari tražimo oslobođenje radničke klase i uništenje svake eksploatacije, narodnjaci traže da se okove ropstva još čvršće pritegnu na proletarijatu. Nema izrabljivača poput onog iz srednje klase. Carnegie može iscijediti iz svakog svog radnika samo 50 centi na dan, pa ipak mu čisti prihod od izlaska do zalaska sunca iznosi punih $ 10 000 dnevno, jer on ima 20 000 radnika. Bankar se može zadovoljiti s veoma malim interesom na pojedinačnu mjenicu jer ima dosta novaca; ali jadna prodavačica jabuka na uglu ulice mora praviti sto i petsto postotka profita da bi mogla opstati u životu. Zbog istog razloga je prosječni član srednje klase,poslodavac nekoliko radnika, najgori,okorjeli, nemilosrdni izrabljivač najamnog radnika. Sad možete pojmiti kakvoj se zabludi izlaže onaj čovjek koji se zadovoljava spolnim promjenama. Reforma je uvijek ona mačja šapa kojom političke varalice grebu svoje žrtve.
Uzmimo sada jednu ilustraciju kojom ćemo bolje objasniti revolucionarno načelo, da materijalna visoravan na kojoj čovjek stoji,određuje
19
njegov pojam moralnosti. Jedan čovjek piše uredniku The People-a: « Vi govorite o nemoralnosti kapitalizma, a zar ne znate da je nemoralno ukinuti srebrni novac. Drugi piše: «Kako me začudilo kad sam vas čuo kako govorite o nemoralnosti. Zar vi ne znadete da zaštitne carine predstavljaju znak nemoralnosti?» On hoče slobodnu trgovinu.Treći piše:«O,gospodine,divim se vašem moralnom osjećaju, ali kako možete izmjehivati prohibiciju, zar ne znate da će čovjek ako je pijan tuči svoju suprugu i ubijati svoju djecu?» itd. Svaki od ovih ljudi gleda na moralnost sa točke svojih ličnih ili klasnih interesa: čovjek koji posjeduje srebrni novac smatra vrhunac nemoralnosti ukidanja tog novca; uvoznik, kojem bi slobodna trgovina donijela korist,misli da se uvođenjem visokih carina vrši nečuveni zločin protiv zdravog morala; tvorničar, čiji radnici dođu u ponedjeljak na posao mamurni, tako da nije u stanju iz njih cijediti toliko profita koliko bi želio, postaje pobožni prohibicionist. Ovu je naučnu istinu uočio svojim pronicljivim Yankee-vim, odličnim perom u jednoj svojoj priči, koji, po mom mišljenju služi za slavu i čast Sjedinjenim državama Artemus Ward. Vi znate da je on tvrdio da je putovao po cijeloj zemlji sa jednom zbirkom voštanih kipova koji su predstavljali velike ljude i zločince onog vremena. Jednom ga je put doveo do države Maine. Baš nekako u to
20
vrijeme,jedan dječarac po imenu Wilkins ubije svog strica.Jasno da je dogođaj storio i veliku senzaciju. Artemus Ward nam priča kako je napravio jadan voštani kip da njime predstavi Wilkinsa, mladog ubojicu, nadajući se dobroj zaradi. I nada mu se ispunila. Nekoliko godina kasnije slučaj ga odnese u istu državu, te se sjetio kako je prošlog puta kip Wilkinsa privukao na sebe veliku pažnju. Počeo je pretraživati ne bi li među kipovima našao jednog dovoljno malog koji bi predstavljao Wilkinsa, pošto ga nije našao ugrabio je veći kip koji je predstavljao kapetana Kidda i prilijepi mu tiketu sa natpisom: «Wilkins, mladi ubojica». Ljudima je tada počeo pričati o svojim kipovima, a kada dođe do mladog ubojice i poče opisivati njegove loše osobine, jedan od prisutnih se pobunio: «Kako to,kad ste nam pred tri godine pokazivali Wilkinsa bio je mlad i ubrzo umro.Kako sad može biti veliki čovjek?» Artemus će nato: «Bio sam se strašno naljutio na tog nitkova kojeg sam morao prijaviti policiji da ga baci u zatvor kao izdajnika domovine.» Majstorskom rukom genija,Artemus je ovdje izložio temelj kapitalističkog «patriotizma» i pokazao vezu koja postoji među njima.
U koliko je ekonomska visoravan datog društva veća, u toliko je bolje razumijevanje njegovih materijalnih prilika, u toliko će biti širi njegov vidokrug i u toliko će mu biti čistija i istinitija
21
moralnost. Zbog toga se danas taj istinski moralni pogled nalazi u okružju
revolucionarnog proletarijata. Isto tako treba voditi računa o opasnosti koja prijeti proletarijatu onim moralnim poklicima koji ne idu usporedo zdravom razumu. Moralnost reforme je žmirkavo svjetlucanje Ignis Fatuusa; moralnost revolucije osvijetljena je sigurnom svijetlošću nauke.
Uzmimo još jedan primjer za povući razliku između reforme i revolucije, i koja se odnosi na borbenost socijalizma.
Borbe koje su ostavljale tragove na pokretima- uvijek su proizlazile iz materijalnih interesa – ne pojedinca,već društvenih klasa. Kad god su klasni interesi odozgor sazrijevali do svoje truleži i podlijegali, oni nisu podlijegali ničem drugom do klasnih interesa odozdo. Pojedinci od onih prvih često su puta zauzimali glavno i dragocjeno učešće na strani onih posljednjih, a pojedinci iz posljednjih redovito su igrali ulogu izdajnika civilizacije,pripajajući se onim prvima, kao što je to bio slučaj sa proslavljenim Franklinom koji je otišao na stranu Britanaca. Pa ipak,u oba slučaja borbene snage počivaju na stanovništvu koji predstavlja suprotne klasne interese. Kad god je koja revolucija pobjeđivala,dolazila je do toga što je isticala svoj pravi program. Naprotiv,sudbina reforme je uvijek bila slična Wat Tylera i njegovih pristalica. Bili su tolike
22
male pameti da su se dali obmanuti stavljajuči svoj pokret u ruke Richarda II.,koji im je
obećao«olakšice» i koje je ispunio time što je svoje pobunjenike poslao na vješala. Iz svega toga možete vidjeti u kakvu opasnost srlja onaj pokret koji se zadovoljava obećanjima «olakšica» umjesto da se drži onih koji stoje na stanovištu njihovih interesa. Prema tome, revolucija koja stoji na vlastitim nogama ne može pasti, dok se reforma oslanja na tuđe noge, i time dolazi do njenog sigurnog pada. Od svih dosadašnjih revolucionarnih epoha, sadašnja povlači najoštriju brazdu između suprotnih klasnih interesa. Otuda, naše revolucionarne organizacije moraju biti građene na svom nepomirljivom stanovištu na kakvom dosad nije počivala ni jedna prije, koja se pojavila na pozornici historije. Njihov se program ne sastoji u nikakvom detalju; on zahtjeva bez uslovnu predaju kapitalističke klase; njegov je cilj potpunog uništenja klasne vladavine. Ništa od toga ne može u ovo tako kasnom trenutku dobiti svoje priznanje na prostoru moderne revolucije, pa makar se to manje nazivalo « minimalni program»,»neposredni zahtjevi»,»prvi korak», ili ma kako drukčije. Na ovim načelima smo se organizirali u New Yorku i Brooklynu; sa ovim načelima iznudili smo poštovanje neprijatelja. Preporučujem da tako radite i vi.
23
Reformist- Revolucionar
A sada da pređem na onu stavku koja je u nekom smislu najvažnija, za sigurno i delikatnija od svih ostalih iz ovog predavanja.
Mi znamo da pokreti prave ljude, ali isto tako znamo da i ljudi prave pokrete. Pokreti ne mogu postajati ako ih ne pokreću ljudi. Na kraju krajeva to su ljudska ruka i ljudski um koji služe kao instrumenti revolucija.
Po čemu se može prepoznati revolucionar? Kakvim je znakovima obilježen reformist? U New Yorku nam se jedan reformist ne može približiti, a da ga odmah ne nanjušimo. Mi njega poznajemo; iskusili smo koliko on vrijedi; znamo kakvih sve zala je on u stanju počiniti, i dok smo budni on se ne može uvući u našu sredinu; on mora ustanoviti protivnu organizaciju i tako izvršiti jedino korisnu zadaću koju priroda ima za njega u svom planu: povući iz naše sredine sve one reformiste koji bi se još mogli u njoj prikrivati.
Vi možda još niste upoznati sa njegovom fizionomijom. Možda vam bije poznata ni fizionomija revolucionara. Dozvolite da vam ih spomenem.
Moderni revolucionar,tj. socijalist,neizbježno pripada organizaciji ispunjavajući svoje dužnosti u njoj. O tome je već bila riječ prethodno u poglavlju države. Reformist prezire organizaciju;
24
njegova je uzrečica: «Svaki sebi». ( Pet prstiju na ruci- svi udaljeni jedan od drugog.
Socijalist znade dobro da čovjek nije viši od načela, već da je načelo više, pri tome, ne pretvarajući ga u apsurd koji bi bio uzdignut iznad pokreta ili organizacije koja ga stvara.Inženjer znade da je para moćna,ali on isto tako zna da će ta para ishlapiti ako nije dobro zatvorena u svom kontejneru ili ako njegova ruka ne upravlja ispušnim ventilom.
Inženjer neće zato reći da je para glavna stvar, te njome istjerati lokomotivu van s tračnica.Slično za revolucionara koji znade da organizacija koju pokreće u zdrava načela sliči kontejneru punom pare. Suvremena organizacija temelji se na načelima. Suprotno reformisti koji se izruguje nauci,revolucionar neće nikad praviti razliku između organizacije i načela; njemu su načelo i organizacija jedna te ista stvar.
Neki se zapadni sudac jednom našao u poslu sa vještim advokatom koji je pred njime branio lopova koji je bio optužen da je provukao ruku kroz prozor i nešto ukrao. Advokat se protivio zatvorskoj presudi lopova jer on nije ušao kroz prozor cijelim tijelom već samo rukom. « Pa ja osuđujem samo njegovu ruku, sa tijelom neka radi što hoće». Budući da su tijelo i ruka bili jedno te isto,lopovu je preostalo da sa oboje ode u zatvor gdje se možda i danas još uvijek nalazi,služeći kao stalna opomena protiv reformističkih tendencija.
25
Također, suvremeni revolucionar znade da za postignuće rezultata ili unapređenje načela mora postojati jedinstvo akcije. Znade da ako nismo pripravni ići na vješala pojedinačno,da ćemo tamo završiti svi zajedno. Civiliziranom osobinama podčinjava se većinskom mišljenju organizacije. Divljaku je samo nepoznato podčinjavanje i nije ga bilo u rječniku ni jednog naroda koji se nije bio uzdignuo iznad stupnja divljaštva.Od tuda nećete nikada vidjeti revolucionara da se uzdiže nad organizacijom. Protivno držanje je ne pogrešljivi znak reformiste. Revolucionar znade, da sadašnja sredstva proizvodnje i njene metode čine nemogućom takvom slobodom za koju su znali naši davni preci.Današnja lična sloboda treba iči ruku pod ruku sa onom kolektivnom,dok nikakva kolektivna sloboda nije moguća bez centralno upravnog autoriteta. Stojeći na ovakvoj visoravni civilizacije koja ulijeva odvažnost u čovjeka, revolucionar se osjeća ispunjen krijepošću i samopouzdanjem,što je u oštroj suprotnosti s duševno boležljivim i uvijek sumnjivim reformistom. Od tuda, iz usta revolucionara neće nikad poteći uzvik «bosizam» (vlasnik), dok je on stalna pojava na ustima reformiste.
Još je jedno glavno obilježje revolucionara- njegova dosljednost, a od tuda njegova moralnost; i još jedno glavno obilježje reformiste-njegova nedosljednost,od tuda i
26
njegova nemoralnost.Pošto revulucionar polazi od činjenica, na njegovoj je strani istina i njegov je hod siguran; naprotiv,reformista će uvijek pronalaziti načina da ševrda u svim pravcima i da stalno proturječi sam sebi. Reformist uvijek podiže glas protiv tiranije, a neka mu se samo malo ostave slobodne ruke u organizaciji, upinjati će se iz peta da vodi u zlostavljanju, da bude čovjek na konju,autokrat čija je ćud zakon. Reformist uvijek brblja o nekoj njegovoj «moralnosti», ali neka mu se samo pruži zgodna prilika-počinit će nemoralna djela; igrati će ulogu sudca u procesima u kojima je sam participes criminis (učesnik u zločinu), ili je pak sam poticao djela koja vode do zloćina. Puna su mu usta i «lične slobode» dok se nalazi ponajčešće u redovima narušivaća te lične slobode.
Najzad,reformistu čete uvijek zateći kako oblijeće oko nekog pitanja, dok se revolucionar uvijek pridržava bitnog. Rasijanim reformistom upravlja centrifugalna sila, a revolucionarom centripetalna. Netko je nekad zgodno rekao da je loše načelo u društvenom pokretu slično škorpionu koji sobom nosi otrov što će ga glave doći. Tako i sa reformistima; sobom nose rastrojstva koja ih cijepaju na hiljadu i jednu frakciju, i tako lišeni moči-čine zlo; moć revolucionara, nužna za postignuće rezultata,raste u istoj mjeri u kojoj raste njegovo jedinstvo.
27
Iz toga, načela na kojima počiva naša organizacija u New Yorku i Brooklynu potpuno su suprotni načelima reformista. Mi priznamo nužnost organizacije sa svim onim što ona sobom povlači,čija naučna podloga i nepomirljivost ulijeva i neprijateljsko poštovanje, kao i povjerenje onih koji nam pripadaju. Ovo je sine qua non za uspjeh.
Sad mi dozvolite da se za trenutak udaljim od predmeta.Sjetite se gdje smo stali da bi mogli opet nastaviti.
Dali ste se ikad zapitali zašto u ovoj zemlji,gdje su prilike daleko povoljnije, radnički pokret toliko zaostaje za radničkim pokretima u Europi, i premda su tamo prilike daleko nepovoljnije? Dozvolite mi objašnjenje. ( Vidi dodatak na kraju)
Djelo šarlatana
Po mozgu naše radničke klase drljao je svojim jezikom svaki šarlatan, kome se god pružila prilika. U Europi to ide sasvim drukčije; tamo ljudi,koji su sposobni za govore, gajili su i gaje mnogo više poštovanja prema sebi,nego što to većina naših govornika čine. Oni su tamo prvo studirali; prvo su se dobro napajali na izvoru nauke, i dok god nisu osjetili čvrsto znanstveno tlo pod nogama – nisu se pojavljivali pred masama. Zato i nalazimo na mozgu europske, a naročito kontinentalne radničke klase crte koje je preko njega povukla majstorska ruka
28
vjekova.Svaki novi pokret kojeg su tamo izbacivali valovi na površinu vremena,nalazio je svoje pripremljeno zemljište .
Ali, ovdje jedan šarlatan za drugim koji samo može svoj zašećereni govor dobro unovčiti kod raznih političkih partija,odlazio bi u narod i ispisivao svoj grubi tekst po mozgu radničke klase. Zato naši socijalisti nisu ovdje u stanju činiti ono što njihovi kolege čine u Europi: uvesti ih u duhovni nauk socijalizma. Ne; oni moraju prvo svega izbrisati, temeljito izbrisati one svračje noge i orlove glave koje su šarlatani tamo ucrtali. Dok to ne učine,njihove priče o socijalizmu ostat će uzaludne.
Svindlerski pokreti
Naporedno ovim zlom,zlom lažnog prosvjetiteljstva, radnička klasa ove zemlje pati i od jednog drugog zla. Razni šarlatani,organizirali su razne pokrete, čija je polazišna točka neznanje; pokreti poricanja naučnih činjenica; pokreti koji su pothranjivali nadu u srcima ljudi, ali i osuđeni na propast. Pokret koji nije zasnovan na naučnoj osnovi mora propasti. Pokret na krivoj osnovi priliči laži koja se ne može održati.Stoga su svi oni doživjeli svoje crne trenutke izgubivši vjeru i u same sebe. Rezultat: razočaranje,zastoj, malodušnost i beznađe u masama.
29
Vitezovi rada Vitezi rada, za koje je Uriah Stephens smatrao da su zasnovani na naučnom socijalizmu- potonuli su u blato, Uriah Stephens odbačen. Kormilo organizacije palo je u ruke ignoramusa. Vitezovi rada postali su Obmanjivači radnika. Milijun i pol razočaranih članova organizacije masovno su istupili iz nje.
Američka federacija rada
Zatim se na pozornici američkog radničkog pokreta pojavilo jedno drugo čudno poduzeće, jedna druga nakaza,Američka federacija rada,nazvana i Američka federacija đavola. I njena je sudbina bila da padne u ruke ignoramusa
Umjesto da provire ispod ruha, gdje je ležao uzrok pada Vitezova rada,ostali su lebdjeti nad površinom. Vidjevši da su Vitezovi rada bili pretjerano grupirani-pribjegli su drugoj skrajnosti- organizirali su trakavicu.Njihovu «organizaciju» nazivljem trakavicom zato što ona nije bila nikakva organizacija, kao što ni trakavica nije nikakav organizam već skup veriga koje nemaju nikakve međusobne čvrste veze. Sudbinu Vitozova rada tako sustiže i Američka federacija rada. Slični uzroci-slični ishodi; iz lažnih načela porodi se bankrotsvo i propast. Organizacija je gubila štrajkove u svim koncentriranim industrijama, padala im je plača i uvjeti rada, broj nezaposlenih se umnožavao, a
30 vođe se pretvorile u obmanjivače radnika. Radnici su bivali zatvarani i strijeljani po naredbi istih onih predsjednika,guvernera,gradonačelnika i sudaca koje su lažni radnički vođe podupirali na izborima obiju partija Republikanca i Demokrata.
Danas više nema Američke federacije rada; i ova se nakazna trakavica našla brzo u procesu raspada. U blagajni joj je međutim ostalo barem četiri puta više novaca od svote koja se prikazuje, ako njenih 250 000 članova plača redovito članarinu. Činjenica je pak, da joj njene sekcije plačaju samo posljednje tromjesečje kako bi time stekle pravo sudjelovanja na godišnjem cirkusu konvencije Američke federacije rada i reklamirali sebe pred kapitalističkim politikantima. To je sve što je još ostalo od te organizacije. Poput broda nesposobnog za plovidbu koji je nasjeo nekolicini gusara. Raskomadana trakavica ostaje sada osuđena od mnogobrojnog američkog proletarijata. Njena je uloga bila da samo puni čašu radničkog razočaranja,malodušnosti i nemoći.
Oporezovanje neženja
I oko pokreta Henry George-a digla se velika galama zbog koje se samo još više uspio ubiti duh naroda. Pojavio se pod imenom singletakserizma a teorija mu je bila pola zastarjela, pola budalasta. I opet se probudila nada u grudima siromašnih ljudi po cijeloj zemlji- za kratko vrijeme, jer se ubrzo pokazalo 31 da se oni mogu osloniti na tu polu ekonomsku laž kao na slomljenu trsku.Raspao se, i nikakva ga čuda više nisu mogla održati. Time se još više povećalo razočaranje i malodušnost radničkih masa.
Populizam
Najzad se na pozornici američkog radničkog pokreta pojavio još jedan pokret- Narodna stranka. O, kako su samo krasno govorili.Oni će konačno osloboditi radnika. Izrazili su to u svojim načelima naskroz reakcionarnog programa. Kad bi ogovaranje i podvaljivanje mogli spasiti jedan pokret onda bi narodna stranka bila nerazoriva. Poletjela je poput rakete i naglo se survala. U državi New York istupili su protiv nas kao opozicija kad smo imali 14. 000 glasova i kad smo dobili službeno pravo da se pojavimo na izborima. Htjeli su da nama «sanjalicama» daju lekciju iz « praktične američke politike» Broj njihovih glasova nije dostigao naše koji su se tada popeli na 21.000, a njihov se survao na 5.000,izgubišnji tako i pravo na daljnjem izbornom pojavljivanju.
Ovi i mnogi drugi lažni pokreti koje bi mogao spomenuti,pobrkali su rasuđivanje našeg naroda, oslabili mu izvor nade i posramili njegovu odvažnost. Otuda i postojeća narodna apatija u sredini narodne mizerije; otuda malodušnost pored nenadmašivih prilika da se zlo uništi; od
32
tuda nazadnost američkog radničkog pokreta u usporedbi sa europskim.
A sada da se povratim tamo gdje sam prije prekinuo. Socijalistička radnička partija u ovoj zemlji ne može ispuniti svoj zadatak bez zauzimanja čvrstog stanovišta čija naučna zdrava podloga čini napredak sigurnim,a poraz nemogućim, i bez da joj njena čvrsta disciplina pridobije potpuno povjerenje masa koja je prati s interesom- povjerenje u jedinstvo njenog zadatka i njenu sposobnost da zadrži u sebi nužni poredak. Samo se tako možemo nadati da čemo biti u stanju zapaliti iskru ljudskog dostojanstva u grudima američke radničke klase i ponovno probuditi njen duh iz 1776.
Socijalistička radnička partija:četa predvodnica
Mi vrlo dobro znamo da društvo,ili klasa, koja nema u sebi dovoljno snage da u vlastitu korist zada svjesni udarac, nije dozrela za oslobođenje. Ako je oslobodi netko drugi,morat će biti uvijek podupirana od orunuća poput trošne zgrade.
Tako je i sljedeće nezaobilazna istina:
U svim revolucionarnim pokretima, kao i jurišima na tvrđave,pobjeda ili poraz zavise od čete predvodnice- od one manjine koja je toliko čvrsta u svojim uvjerenjima , tako sigurno na svojim načelima, toliko odlučna u svojoj akciji, da neodoljivo povede sobom mase, ruši sve prepreke i osvaja tvrđavu. Takva četa
33
predvodnica čitavoj američkoj vojsci proletarijata treba da bude naša socijalistička organizacija.
Da bi to bolje objasnili, poslužit ćemo se ilustracijom koju nam pruža naša američka historija
Kad se Pizaro iskrcao na lijevoj padini Andesa, imao je sobom 115 ljudi. Iza planine se pružalo jedno carstvo- najbolje carstvo urođenika Amerike. Imalo je svoju organizaciju i upravljano je bilo kao jedno tijelo sa stotine tisuća ljudi naspram stotinjak španjolaca..
Što je Pizaro učinio? Dali je rekao: « Čekajmo dok ne dobijemo pojačanje», ili je rekao: «Čujte me momci, svaki od vas veoma mi je potreban». Ne, nije im rekao ni jedno ni drugo,već ovo: «Hrabri momci Španije! Onamo leži jedno bogato carstvo, puno zlata, puno neznabožaca koje trebamo preobratiti kršćanstvu. Njih je kao pijeska u moru za usporedbu sa nama, a uz to su dobro zaklonjeni iza svojih planinskih utvrda. Da bi osvojili tu zemlju potrebni su mi najhrabriji među vama. Ako se koji od vas ne osjeća dobro ili je umoran od napornog putovanja neću ga smatrati kukavicom; neka ovi ostanu ovdje i zaštite naše brodove. Neka mi se pridruže samo jači i najhrabriji među vama. Dvadesetak su se povukli,sa ostalima je Pizaro krenuo i osvojio tu zemlju.
Tome Inka carstvu priliči danas kapitalizam, kako u svojoj prirođenoj slabosti, tako i u snazi
34 vlastitih pozicija. Vojska koja treba da ga pobjedi je vojska proletarijata,čija se četa predvodnica mora sastojati od hrabre socijalističke organizacije, koja je osvojila njeno poštovanje i povjerenje. Na čemu smo danas? Na svim izborima zemlje stanje je takvo da se može usporediti ne stabilnim vrčem punim vode koji se dade lako prevrnuti i ostati prazan. Na jednim izborima demokratski glasovi odlaze republikancima, a na drugim republikanski odlaze demokratima. Radnici se kreču naprijed i nazad. Nezadovoljni sa partijom za koju su glasali i imali povjerenje u nju, sada očajnički traže neku svoju partiju. U takvim vremenima dužnost je revolucionara raditi na tome da radne mase što bolje upoznaju našu organizaciju, da se upoznaju njenim načelima; postupajući samo tako osigurat ćemo da nam se radnici potpuno pridruže. Jedino načelom socijalističke revolucije moči će se ostvariti naša pobjeda, dok reformističkim može doći samo do našeg rasula. Budući je predsjednik najavio vrijeme za pitanja, tu ču završiti ponovno vas pozivajući u ime 6ooo «opakih» socijalističkih revolucionara New Yorka i Brooklyna, da se i vi ovdje u Bostonu organizirate na sličan način. Vaša je država velika industrijska zemlja, zato broj vaših glasova mora stalno rasti. Svaka godina prepuštena vašem neorganiziranju-izgubljena je.
Ne zaboravite da svaki događaj kod vas
35
dopire do oči i ušiju velikog broja radnika koji se nalaze van vaše organizacije. Narušavanje discipline, dozvoljavanje članovima da rade po svojoj volji, da neki član treska sa programom partije, da se neki drugi član udružuje sa reformistima i da se zaboravi na prirodu klasne borbe, te da se reformisti uvuku u redove vašeg pokreta, zadat čete sami sebi smrtni udarac.
Bez pakosti prema ikome,s duhom praštanja prema svakome, vi morate održati disciplinu u vašoj organizaciji ako želite da vam ona raste i napreduje.
Svjesni da u borbama ove vrste, na nesreću, lična osjećanja igraju svoju ulogu, to se ne da spriječiti. Prepustite zato onoj drugoj strani, reformistima, da igraju ulogu zlobe i pakosti u kojima ih vodi njihov slabi um; vi revolucionari igrajte svoju ulogu. Ako vam pak dođe do zaraze djela organizacije u toj mjeri da je treba odsjeći, učinite to poput odlučnog kirurga koji se ne libi zahvatiti ranu dovoljno duboko u svrhu što kraćeg ozdravljenja.
Ni jedna organizacija ne može steći poštovanje vanjskih masa,koja nije u stanju da u svojim redovima održava disciplinu. Samovolja u vašim redovima izazvat će sumnju kod vanjskih promatrača i bit će uspoređena onom kapitalističkom, te usporiti rast vaše organizacije.
Ne postoji ni jedan socijalni ni ekonomski razlog da vi u Bostonu ne dobijete toliko glasova da
36 biste bili u stanju izvojevati svoju konačnu pobjedu. Pa ipak vam je broj malen i stagnantan, dok u New Yorku i Brooklynu on se brzo uvećava. Ako ste svjesni ozbiljnosti u kojoj kapitalističko društvo drži radne mase ove zemlje
danas,sve nas,naše supruge i našu djecu,da valovi nezadovoljstva širokih masa naglo nasrču, te ako želimo da ih privučemo za našu revolucionarnu stvar, tada se za dobrobit svoju,svoje zemlje i bostonskog proletarijata organiziranog na principima na kojima smo organizirani i mi u New Yorku i Brooklynu.
Pitanja
Mr. Dooling: Što je to čim se namjerava zamijeniti najamnica ? Kako će se ljudi održati u životu kad se ona ukine? Od odgovora na to pitanje uglavnom zavisi dali će srednja klasa pomagati socijalistima ili ne.
Odgovor: Ne mogu se složiti da će srednja klasa biti privučena ovom pokretu saznanjem toga. Nju će šerif prodati za budi bilo što.To je jedino saznanje koje će srednja klasa dobiti. Kad bude izgubila svoju imovinu pomoću koje sada guli nesretan narod, i kad njeni članovi sami postanu najamni robovi, tada će i ona vidjeti koliko vrijedi ovo pitanje i što če «zamijeniti najamnicu»Ali pojedinci iz srednje klase mogu isto tako biti dovoljno inteligentni da to pitanje sami prostudiraju još prije nego postanu najamni robovi.
37
Što je najamnica? To je onaj dio rada kojeg kapitalista plača radniku od njegovog proizvoda. Recimo da radnik proizvede robe u vrijednosti od $4.00.- dnevno, i da se njemu plati $1.00.-za njegov rad. Taj jedan dolar uzet je iz bogatstva kojeg je on sam proizveo, a kojeg mu je kapitalista milosrdno dao, strpavši ostala tri dolara u svoj džep. To je jedno obilježje najamnice.
Drugo je njeno obilježje da je ona cijena radne snage na tržnici, i da je na radnoj tržnici radna snaga podčinjena istoj proceduri kao ma koja druga roba; njome upravlja zakon ponude i potražnje; njena je cijena poput cijene bilo čega drugog- kopča za kosu,cipela, pohabanog odjela. U koliko je više ima, u toliko joj je cijena niža. U kapitalističkom društvu radna snaga je tržna roba. Radnik tako mora prodati svoju radnu snagu po njenoj tržnoj cijeni, koja se drukčije zove najamnica ili plača. Ako je ponuda radne snage veća, tada, umjesto da radnik dobije jedan dolar od svaka četiri, on može dobiti samo devedeset pet centi na dan; ako potražnja radne snage padne još niže, on tada može dobiti samo devedeset centi kao cijenu svoje radne snage; a ako padne još niže,još niže će pasti i njegova cijena, tj. najamnica. Cijena radne snage može pasti na nepojmljivo niski stepen.
Netko će od vas možda primijetiti da radnik ipak mora živjeti i da je količina sredstava nužna za
38 njegov život granica ispod koje mu cijena ne može padati. Ali ne, to nije granica.Najamnica ne može naglo pasti sa deset dolara na deset centi, ali postepeno ona može pasti čak ispod deset centi. Priča se da kinezi u nekim mjestima žive samo od pacova koje uhvate; da u drugim mjestima, pošto su im stomaci još više sažeti, oni žive sam od repova onih pacova koje drugi jedu; a da opet, u nekim drugim mjestima ima Kineza koji žive samo od mirisa pacova koje drugi jedu. Ovo može da zvući kao šala, pa ipak u tome ima više istine nego poezije. Historija francuske nas uči da su se u 18. stoljeću, za vladavine starog režima, široke mase stanovništva hranile zeljem, čija ukupna cijena za godinu dana ne bi dostigla pet franaka. Ljudski stomak priliči gumenoj lopti; potisnutu, možete je učiniti sve manjom i manjom. Isto možete učiniti i sa radničkim stomakom: stješnjavati ga dotle, dok njegove potrebe ne dostignu životinjski stupanj.
Dakle: najamnica je onaj dio proizvoda rada, kojeg kapitalist ne ukrade s ona ostala tri dijela, nego ga dade radniku da se održi u životu.
Zbog istih razloga koje sam ovdje izložio, u socijalističkom društvu ne može biti najamnice, jer u tom društvu radnik mora dobiti, pridržavajući se moje ilustracije, sva četiri dolara koje proizvede.
39 Koje su to okolnosti koje danas prisiljavaju radnika da radi za najamnicu. Prvo: Kapitalistička klasa posjeduje sve nužne stvari za proizvodnju,zemlju,željeznice i mašine. Radnička klasa ne posjeduje ni jedno od tih sredstava za život, a potrebuje ih sva da bi mogla raditi.Otuda ona je primorana prodavati samu sebe. Drugo: Razlog zašto se radnik mora zadovoljavati sa tako malim djelom, jest taj što se pod današnjim sistemom s njim ne postupa kao sa ljudskim bičem,bez obzira što se današnje društvo razmeće svojim kršćanstvom. Kapitalisti su prefinjeni ljudožderi; sa radnikom ne postupaju ništa bolje nego s jednim konjem; ustvari još i gore; konja se brižljivo njeguje,radnika se ostavlja da skapava. Radnici su jeftini, a sa jeftinim stvarima se u kapitalizmu i jeftino postupa. U socijalističkom društvu, stojeći na onoj visoravni na koju su nas uzdigli njegovi materijalni uvjeti-zatičemo jednu višu moralnost; sa čovjekom se više ne postupa nedolično, kao sa robom. U socijalizmu se sa čovjekom neće postupati kao sa obućom, krumpirom, ili pohabanim odjelom, nego kao sa ljudskim bičem koje je sposobno za najviši umni rad. U tim dolazećim vremenima radnik će postati dioničar u vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, i tako dobivati potpun plod svog rada; on će tada biti oslobođen okova koji ga danas primoravaju da radi za najamnicu; postat 40 će vlasnik mašine, dok je danas samo njen prirepak.
U socijalističkom društvu nećemo trebati crve, kako reče jedan prijatelj, da nam sije i okopava krumpir. Ima ljudi koji misle da moramo nositi na svojoj grbači kapitaliste,jer bez njih ne bi mogli doći do svoje zarade. Misliti tako isto je što i reći da, ako u krumpirištu nema krumpirove zlatice- ne može biti ni krumpira. Obratno je istina; što je bolje krumpirište očišćeno od zlatica više če biti krumpira. Tako i sa kapitalističkom klasom: maknite je iz ovog svijeta, i vi čete imati sav proizvod svoga rada. John F. Sullivan,predsjednik centralne radničke uniju u Bonstonu: «Želim zapitati govornika: ako radnik dobije četiri dolara, kako je istaknuto u ilustraciji,drugim riječima on dobije potpun plod svoga rada, za to ne bi svejedno bila najamnica»?
Odgovor: Ako vi hoćete da vodu nazovete karbolnom kiselinom, to je vaša stvar. Recimo da ja vama kažem: «karbolna kiselina je odlična za vaše zdravlje», i recimo da pođem dalje i kažem: «Gledajte ovamo, ja uzimljem karbolnu kiselinu» ( Uzimlje čašu vode i pije). «Vidite, ona me osvježava». Što bi vi pomislili nato? Opravdano biste mogli reći da se ja igram riječima. E, to je ono što vama odgovaram. Vi nemate pravo da vodu nazivljete karbolnom kiselinom; voda je poznata širom svijeta kao voda, a karbolna kiselina kao otrov. Isto je tako i sa najamnicom. Ona je jedan
41 tehnički naziv. U političkoj ekonomiji taj naziv označava onaj dio proizvoda rada koji se daje radniku, koji kapitalist ne ukrade od njega.
Sada vi možete odgovoriti: Lijepo, slažem se time. Ali recimo da dohodak radnika- a pod ovim mislim potpun plod njegova rada- nazovemo najamnicom, zar to ne bi bilo svejedno?» Da, to bi bilo svejedno, ako imate pravu stvar na umu, ali ču vas ovdje upozoriti na jednu stvar, mi nastojimo da se stvari nazivlju njenim pravim tehničkim imenima. U tome se sastoji jedna od «loših strana» nas njujoroških i bruklinskih socijalista. Jer kad ne bi nastojali da se stvari nazivlju njihovim pravim imenima ,kad bi se igrali riječima poput vas, onda bi zavladala totalna zbrka jezika, onakva kakva je vladala za vrijeme građenja babilonske kule.Sveto pismo, koje vam preporučujem da čitate pažljivo, pruža nam svojom pričom opomenu,koju je vrijedno uzeti na znanje. Kad je gospod odlučio spriječiti Jevreje da grade kulu kako se ne bi pomoču nje popeli na nebo, uveo je među njih zbrku jezika, sa posljedicom da na traženje cigle mu se donosi stol, a na traženje stolice- lupnuše ga čekićem po glavi. Pošto se dalje nisu mogli razumjeti,gradnja kule je bila napuštena, a njezini se graditelji razišli u pravcu četiri vjetra. Socijalisti sebe ograđuju od sličnih zbrka. Kada kažemo najamnica, mislimo na onu stvar koju je tako nazvala politička ekonomija, i nećemo
42 dozvoliti da se njen dobro obilježen karakter muti. Najamnica je ono što se tehnički razumije pod najamnicom, te je ne nazivljemo nikakvim drugim imenima. Četiri dolara koje bi naš radnik dobio stoga ne bila najamnica. Ta četiri dolara bila bi proizvod njegova rada. Danas pak radnik ne dobiva potpun proizvod rada, nego samo onaj dio tog proizvoda kojeg kapitalist mu ne ukrade, i taj dio proizvoda nazivljemo najamnicom. Dok se na ovaj način ne utvrdi najamnica,ne može se steći jasnu predodžbu ni o tome što je profit. On je onaj dio proizvoda rada kojeg mu kapitalist ukrade. Onaj mali dio zove se najamnica, onaj veći profit. Ovim definicijama dolazimo do razumjevanja prirode kapitalizma koje postoje između kapitalističke klase i radničke klase,te nam je otvorilo razumijevanje da su kapitalistička klasa i radnička klasa rođeni neprijatelji. Pošto je najamnica jedan dio proizvoda, a profit onaj drugi dio proizvoda rada,slijedi da se ne može uvećati profit bez da se umanji najamnica i da se ne može uvećati najamnicu bez da se smanji profit. Interesi profitera su stoga ne premostivo suprotni interesima radničke klase. Drugim riječima ove dvije klase rođeni su neprijatelji i borba među njima ne može se ukloniti nikakvim reformama već mora ići do svog potpunog kraja.
Sada čete razumjeti opasnost koja se nalazi u lošoj upotrebi izraza «najamnica»;
43
takva manipulacija samo ide na ruku obmanjivačima radnika. ( Burno odobravanje praćeno dugotrajnim pljeskom,u toku kojeg netko na govornici šapne govorniku da je osoba koje je postavila to pitanje jedan zloglasni obmanjivač radnika u Bostonu.)Izgleda da sam bolje pogodio nego što sam i očekivao. Dakle, kao što sam rekao: takva kriva upotreba riječi «najamnica» samo pomaže neprijateljima radnika , da vas zavaravajući odvede na političk ponor kapitalizma.
U toku izbora, izgleda da je kapitalist iz demokratske stranke neprijatelj kapitalista iz republikanske stranke; ali čim su njihovi kandidati sjeli na političke položaje, oni si nasmijani čvrsto stežu jedan drugome ruku. Da bi ta gospoda ostala nasmijana njihovi politički promotori moraju zaposjedati državne urede,dok se predstavnici radničke klase moraju držati vani, na ulici. U takvim ishodima, nažalost i radnici imaju svoju značajnu ulogu: sječe grane na kojoj sjede, primorani da vjeruju kako su kapital i rad brača. Punomoć za ovaj uvažen posao imaju obmanjivači radnika povjerenu im od kapitalista, plaćeni da trube radniku uvijek isto, kako su kapital i rad nerazdvojna brača, da im oni povjeruju i još odobravaju.
Sve dotle dok radnik vjeruje da je kapitalista njegov brat,on će spravom i očekivati nešto od tog «brata». Kad je irski radnik prvi puta stupio
44
na tlo ove zemlje,mislio je da je svaki Irac na svijetu njegov brat. Vjerujući irskom kapitalistu, udružuje se njime protiv « gvozdene potkove Engleske». Irski «brat»kapitalista ga je tako jednom rukom milio po leđima, drugom gulio mu kožu,pumpao krv i iskorištavao u svom kapitalističkom stilu. Isto se događalo sa ebrejskim radnicima. Došli su u ovu zemlju sa uvjerenjem da je ebrejski kapitalist njihov brat- da su svi oni plod Abramova sjemena.Ebrejski je kapitalist tu obmanu njegovao istovremenim jahanjem na leđima te svoje abramske brače. Takav je slučaj i sa američkim kapitalistom,a isto tako je sa radnicima i kapitalistima svih narodnosti svijeta. Nastojeći da se riječi najamnica, profit itd. pravilno upotrebljavaju,mi omogućavamo radničkoj klasi da razumije osnovnu istinu, da su interesi svih radnika jednaki i suprotni interesima svih kapitalista,pa bili oni Mojsjevci ili Kršćani, Irci ili Amerikanci,Demokrati ili Republikanci, apostoli zlatnog ili srebrnog novca, da je razumiju i shodno tome stvore svoje organizacije.
Time ćemo slomiti ruke i noge svim obmanjivačima radnika i vjesnika kapitala koji uzvikuje: «Kapitalist je vaš brat, ja sam vaš brat, zato dođite kod vaše drage brače da vas gule po miloj volji. Pitanje : ( nema imena) Društveno pitanje je ekonomske naravi. Zašto
45
onda ne bi bila dovoljna ekonomska organizacija? Odgovor: Društveno i sva takva pitanja jesu u biti politička pitanja. Ako imate samo ekonomsku organizaciju, imate patku s jednim krilom. Ili morate uz to imati i političku organizaciju ili nećete letjeti uopće. Obratite pažnju na to kako je kapitalista organiziran, pa čete odmah vidjeti dali je društveno pitanje isključivo ekonomsko, te dali je političko krilo potrebno ili ne. Kapitalista vlada u tvornici, i dali se on time zadovoljava? Pazite ga samo za vrijeme izbora kako on radi. Pored svoje tvornice on ima i svoju političku tvornicu: zakonodavna tijela. Oblijeće oko njih i postiže svoje političke rezultate. Pod njegovim se utjecajem i donose zakoni koji će zaštiti njegove ekonomsko klasne interese; a kad njegovi interesi bivaju ugroženi, na pritisak dugmeta juri snažna politička ruka da ih obrani lupajući po glavama radnika u štrajku, koji su uvjereni da je društveno pitanje,ili pitanje o najamnici samo ekonomske naravi.
Stoga bez zavaravanja; radnička klasa mora imati svoje organizacije i na ekonomskom i na političkom polju. Kapitalisti su organizirani na oba ta dva polja, pa ih i radnici moraju obostrano napasti.
Dodatak
Viktor Funke, urednik «Arbetarena», koji je 1903
Dovršio prijevod ovog govora na švedski, preporučio je da se doda donja primjedba.
De Leon je srdačno usvojio, a glasi: Prošlo je sedam godina kako je govor održan i sada se pokazala potrebna za njegovom modifikacijom gledišta na socijalistički pokret tada u Europi i njegovog odnosa prema socijalističkom pokretu u Americi. Čak su i tada bili napravljeni pogrešni koraci od strane europske socijalne demokracije koju je De Leon smatrao potpuno revolucionarnim pokretom. U stvari ona je već bila krenula putem, kojeg se četiri godine kasnije nazivlje « Nove tendencije u socialdemokracije». Lassalle, Marks,Engels, Liebknecht i drugi, koji su se doista napajali na izvoru nauke,mrtvi su, a oni koji su ih nadživjeli učinili su slično svojim prethodnicima, otvorenu su raskrstili sa socijaldemokratskom partijom «novih tendencija», kao što se dogodilo u Francuskoj. Može se reći sa sigurnošću da u europskom socijalističkom pokretu mora doći do rascijepa, ako se ne želi dozvoliti da se revolucionarni socijalizam strmoglavi u običan antimonarhistički,antiklerikalni, antimilitaristički i antiporesko-buržujsko- radikalnog reformatorstva.
Literatura i dvomjesečnik The People,
može se naručiti na adrese:
1.
SLP of America, PO Box 218, Mountain View, CA 94042-0218, USA.
www.slp.org
Email: socialist@slp.org
2.
Redline Publications, PO Box 6700, Sawbridgeworth, CM21 OWA, Englad.
Email: socliterature@btopenworld.com
3.
S. Majkus, Višnjan 52463, Hrvatska (Cro)
Email: severino.majkus@pu..htnet.hr
4.
Bibljoteka Matica Srpska 1, Novi Sad, SCG
Email: daniela@bms.ns.ac.yu
.
Post je objavljen 28.11.2010. u 17:21 sati.