Pregled posta

Zoran Kurelić

Srećko Horvat i Igor Štiks napisali su knjigu Pravo na pobunu kako bi pokazali da je studentska blokada fakulteta iz 2009. godine najvažniji događaj suvremene hrvatske političke povijesti. Kako bi to dokazali autori „blokadu“ smještaju u dva povezana konteksta. Prvi je globalni, a drugi nacionalni. Na razini čitavog svijeta studentski pokret suprotstavlja se politici globalnog laissez-fairea i komercijalizaciji visokog obrazovanja kao posljedici nametanja tržišne logike svim sferama društva, a na nacionalnoj razini „blokada“ je prikazana kao oblik građanske pobune i dovedena u izravnu vezu s protestima seljaka i Zagrepčana koji su akcijom Pravo na grad zaustavili privatizaciju javnog prostora. Iako autori na samom početku knjige ističu kako ona nije ni teorijska rasprava niti detaljna anatomija studentskog protesta, sam rad donekle je i jedno i drugo. Na teorijskoj razini autori pokušavaju pokazati istrošenost liberalne demokracije i istaći kako je „neoliberalizam“ problem koji povezuje borbu na globalnoj i lokalnoj razini. Tom su zadatku posvećena uvodna poglavlja knjige. Studentski protest nije analiziran na razini Hrvatske, već se pažnja usredotočuje na plenum Filozofskog fakulteta. Veći dio knjige polemika je s kritičarima studenata Filozofskog fakulteta, koju Horvat i Štiks koriste kako bi objasnili politički potencijal studentske borbe. Time knjiga postaje svojevrsna revolucionarna publicistika s limitiranim teorijskim pretenzijama koja ističe značaj plenuma kao oblika direktne demokracije.

I najpovršnijem čitatelju neće promaći da se riječ „neoliberalizam“ pojavljuje na gotovo svakoj stranici. Za to postoje dva razloga – prvi je teorijski prikaz nužnosti direktne demokracije, a drugi razotkrivanje zajedničkog protivnika naoko nepovezanim grupama nezadovoljnih građana. Štiks i Horvat svoju priču započinju interpretacijom pada Berlinskog zida, pa kažu: „Uz dvadesetu obljetnicu pada Berlinskog zida, umjesto da se propita stvarna bilanca 'vrlog novog svijeta', većina se komentara na kraju pretvorila u novu apoteozu tobože neupitnog i nezaustavljivog neoliberalnog procesa. Premda je ideja da će neoliberalna demokracija donijeti 'raj na zemlji' naišla na niz kritika i empirijskih opovrgnuća, ona se danas ponaša poput 'živog mrtvaca': i dalje živi premda je na neki način već mrtva.“ (str. 18.) Pobjeda takozvanog slobodnog svijeta nad komunističkim blokom za Štiksa i Horvata je pobjeda „neoliberalne paradigme“ koja tvrdi da tržišna ekonomija u kombinaciji s predstavničkom demokracijom predstavlja najbolji poredak na planeti. „Neoliberalne“ su i tranzicijske države poput Hrvatske koja je nastala raspadom Jugoslavije. SFR Jugoslavija raspala se po njihovu mišljenju i zbog toga što je od strane „neoliberalnih financijskih institucija“, poput MMF-a, bila prisiljena provoditi „neoliberalne reforme“. „Neoliberalni“ karakter današnje Hrvatske ogleda se između ostalog u političkom pogodovanju privatnom kapitalu u slučaju Varšavske, kao i u provođenju „neoliberalnog Bolonjskog procesa“.

Nije teško uočiti kako riječ „neoliberalno“ ima nekoliko poprilično različitih značenja. „Neoliberalizam“ znači liberalizam, kapitalizam, zapadni svijet, globalnu ekonomiju, alijansu politike i kapitala, tržište i sliku svijeta u kojemu su vlasničke slobode temeljne slobode. Ovakvo određenje pojma izgleda politički korisno jer se može argumentirati da su protesti seljaka, studenata i građana u Varšavskoj svi pokrenuti zajedničkim fenomenom protiv kojega bi se trebali zajednički boriti. Upravo to i tvrde Horvat i Štiks. Seljačke blokade prometnica, građanski neposluh u Varšavskoj i blokada Filozofskog fakulteta različite su manifestacije građanskog otpora hrvatskom „neoliberalnom Režimu“. Pojam „Režim“ autori pišu velikim slovom i pridaju mu veliko značenje. „Režim“ je „oligarhijski konglomerat“, a sačinjavaju ga političke elite bez obzira na stranačke razlike, „Kapital“, mediji, državni aparat, dijelovi civilnog društva i organizirani kriminal. Režim je dakle mnogo više od vlasti i države, a okuplja dobitnike „neoliberalne tranzicije“. Velika većina građana tranzicijski su gubitnici čiji gubitnički status prikrivaju mediji, vjerske zajednice i obrazovne institucije. U tako shvaćenoj konstelaciji studentski pokret poprima prvorazredni politički značaj, jer prema mišljenju autora uspijeva poljuljati „ideološki konsenzus“ koji opravdava neizdržive socijalne nepravde proizašle iz tranzicije.

Središnji motiv čitave knjige pokušaj je da se pokaže kako plenum predstavlja model direktne demokracije, koji ne služi kao tijelo za pregovore o ukidanju školarina, već postaje svojevrsni slobodni teritorij u okvirima „neoliberalne države“, koji, svjestan da je alternativna forma političke organizacije, odbija komunicirati s okolinom po pravilima okoline. Cilj blokade nije samo besplatno školstvo, već uspostave plenuma kao izravne opozicije postojećim institucijama, „ne kao generalnog savjetodavnog okupljanja u kontekstu protesta i štrajka, već kao pobunjeničkog „zakonodavnog“ tijela na zauzetom području.“ (str. 57.) Studenti tako postaju iskra direktne demokracije koja većini građana koji su u postsocijalističkoj Hrvatskoj pokazuje da je moguć otpor „Režimu“ i konačna uspostava novog tipa poretka, kako ekonomskog tako i političkog.

Ovako postavljen zahtjev za revolucionarnim „udarom odozdo“ pretpostavlja da tranzicijski poredak nema smisla popravljati i od njega napraviti funkcionalnu liberalnu demokraciju. Kombinacija tržišne ekonomije i predstavničke demokracije ne može imati ljudsko lice.

Izjednačavanje liberalizma i neoliberalizma na koje se odlučuju Horvat i Štiks ima brojne nedostatke, kako teorijske tako i praktične, jer, ako su svi poredci koji imaju tržišnu ekonomiju i predstavničku demokraciju neoliberalni, onda ne postoji politički relevantna razlika između Danske i Hrvatske, Švedske i Sjedinjenih Američkih Država, Obame i Busha, starih laburista i novih laburista. Političke razlike u okvirima liberalnih demokracija, kao i razlike među tržišnim ekonomijama s predstavničkim vladavinama, za autore su samo gradualne. Ova neosjetljivost na razlike stvara probleme. Prvo teorijske, jer se gube značajne distinkcije, a potom i praktične, jer se ne prepoznaju konkretni uzroci objektivnih problema.

Neoliberalizam u svom pravom značenju grana je liberalizma koja drži da je temeljno ljudsko pravo pravo vlasništva i da tržište garantira najracionalniju alokaciju resursa. U svojoj izvornoj varijanti (Mises) bio je kapitalistički odgovor na pojavu planske ekonomije, za vrijeme Hladnog rata postaje oružje za kritiku totalitarizma (Hayek), a u suvremenim liberalnim demokracijama služi kao ideološki temelj konzervativizma (Friedman i ostali). Neoliberalizam je kao argument za minimalnu vladu odigrao presudnu ulogu u kritici keynesijanskog liberalizma te formiranju politike Margaret Thatcher i Ronalda Reagana. Isto tako, politike uspostave univerzalnog slobodnog tržišta za koje su se zalagale brojne američke administracije neoliberalne su po definiciji. Bilo kako bilo, prvi i neposredni neprijatelj neoliberalizma u liberalnim demokracijama je liberalizam shvaćen na američki način (socijaldemokracija u europskom političkom vokabularu).

Negiranje razlike između neoliberalizma i liberalizma stvara probleme i u interpretaciji normativnog sadržaja zahtjeva studenata Zagrebačkog sveučilišta koji su više-manje u potpunosti preuzeli poziciju International Student Movementa koju Štiks i Horvat naprosto ignoriraju. ISM jasno određuje za što se bori, a to je slobodno emancipirajuće obrazovanje koje je ljudsko pravo. Cilj tog obrazovanja je kritička autonomija pojedinca. Zatim, obrazovanje kao javno dobro i akademska sloboda. Sve navedeno čini klasični arsenal američkog liberalnog egalitarizma zadnjih 40 godina. Za obrazovanje oslobođeno plaćanja može se boriti i bez rušenja liberalne demokracije. Dio studenata u Europi i Americi bori se protiv neoliberalnih politika u okviru svojih pravnih poredaka ne dovodeći ih u pitanje. Isto vrijedi i za građanski neposluh Prava na grad. Protiv vlasti se može boriti, a da se poredak ne ruši. Neposluh krši zakon da bi osigurao zakonitost. I Hayek bi ih podržao.

Za razliku od brojnih autora koji su u propadanju države blagostanja vidjeli opasnost za predstavničku demokraciju samu, autori Prava na pobunu spašavajući državu blagostanja od neoliberalizma u pitanje dovode smisao svake države, a pogotovo liberalno-demokratske. Neoliberali su za minimalnu državu, Štiks i Horvat su na rubu da kažu da su protiv države same. Budući da nikad ne raspravljaju o normativnom sadržaju direktno demokratske akcije, te da nikad ne diskutiraju razlike između anarhizma i komunizma, iz njihovih komentara nije moguće izvesti jasnu poziciju i stav prema državi i vlasništvu.

Zaključno treba istaći da koncepcija omniprezentnog „neoliberalizma“, u kojemu je ovaj pojam izjednačen sa svime što ima bilo kakve veze s tržišnom ekonomijom, pokazuje eksplanatorni deficit već kod određenja problema koji bi studentima trebao biti najrazumljiviji - Bolonjskog procesa. Upravo je sarkazam uma da je Dragan Primorac, za čijeg je ministarskog mandata zakonski osigurano da diploma baccalaureusa ne jamči nikakvu pristojnu zapošljivost u struci, proglašen „neoliberalom“ koji u skraćenom roku tjera studente na tržište rada. Bajati o implementaciji „neoliberalne“ reforme visokog obrazovanja u zemlji u kojoj je Ustavni sud proglasio neustavnim odredbe zakona kojima se propisuje integracija sveučilišta naprosto je neozbiljno. Pretpostavke da dođe do bilo kakve reforme pokopane su 2006. Tužna je činjenica da je šira akademska zajednica u Hrvatskoj doznala da Praški Communique eksplicitno određuje da je visoko obrazovanje javno dobro tek kad su blokade rekle da je „neoliberalna komercijalizacija“. Ako Bolonjskom procesu treba lijepiti političke etikete onda je on najvjerojatnije socijaldemokratski manevar, što je očigledno i iz naglašavanja „socijalne dimenzije“ koja se pojavljuje u Loevenu. Misteriozno je i isticanje pozitivnog primjera besplatnog obrazovanja u Danskoj, Švedskoj, Finskoj i Norveškoj, jer sve odreda su liberalne demokracije.

„Neoliberalizam“ kako ga određuju autori knjige nije „plutajući označitelj“, već naprosto simplifikacija koja je teorijski pogrešna, a politički limitirana. Smisleno djelovanje pretpostavlja distinkcije koje su prepumpanim pojmom „neoliberalizma“ zamagljene. Čitateljskoj publici zainteresiranoj za pravedno financiranje visokog obrazovanja, precizan pojam neoliberalizma, kao i za teorijsku diskusiju prava na pobunu koja bi uključivala razmatranja odnosa plenuma i građanskog neposluha ili odnosa komunističke i anarhističke kritike tranzicijskih režima ovu se knjigu ne može preporučiti. Ako vas pak uzbuđuje ideja da bi se „kapilarno inficiranim“ jedinstvom radikalnih studenata, seljaka i pokreta poput Prava na grad mogla stvoriti masa plenuma dovoljno velika da zauvijek eliminira tranzicijsku demokraciju u Hrvatskoj i tako da svoj obol slanju liberalne demokracije na smetlište povijesti, Horvat i Štiks napisali su knjigu za vas.




Post je objavljen 28.11.2010. u 01:24 sati.