zagrcnula sam se.
Mi imamo zajedničke motive u prošlosti koji su se provukli do danas. Sad smo ispred snježne čistine. Samo snijeg. Kad se okrenemo unazad vidimo naše stope unedogled odvučene, daleke moje od tvojih tu i tamo, a tu i tamo najbliže nego su ikad bile s nekim - tamo gdje vrte se u krug jer plešu unatoč stopama naših ljubavnika koje su tijelom tamo zagažene u snijegu... a duhom negdje u jeseni gdje još nema snijega i gdje nema nas.
Gledaj tamo, tamo smo razdvojeni, potpuno. Tamo na sjeveru jedva da se vide moji otisci. To sam hodala na prstima tada - bilo mi je previše hladno da punim stopalom zagazim u snijeg. Kada je to bilo? Prije dvije zime. Uopće nisi u vidokrugu mene tada. Gdje si?
Zavrtila sam glavom. Ma tamo si. Na nekoj čudnoj drugoj strani, slomit ću vrat od okretanja. S nekim topiš snijeg, ne znam čime jer si daleko od juga. Koja brutalna snježna ravnica između nas - nema nijednog osmijeha u bjelini. Ono što je ružičasto i lebdi nad ledom to je samo misao. Možda nas ona povezuje - koje vrijeme...
A koje je tek vrijeme došlo! Ispod nekog stabla sam, na koljenima. Sad i ja topim snijeg, vidi se pored udubina od umornih koljena više kristalića otopljenih pahulja najljepših oblika; to su suze napravile. Zašto? Jer sam molila prekriženih prstiju veliko stablo da bude zimzeleno. Molila sam ga da bude vazdazeleno. Molila sam i molila... a sve što sam dobila s neba bilo je par posljednjih osušenih listova koji su, padajući na moje zaleđene ruke, potpuno ogolili moje zagrljeno stablo. Hvatala sam te listove na sve načine im pokušavajući udahnuti život ali oni su jednostavno umrli.
Cijelu tu zimu, spavajući na sjeveru pod hukom smrznutog vjetra, ja se nisam pomirila s time.
A ma dobro, nebitno...dešava se ne? Da vidimo di si ti. Pa i nisi tako daleko. Treseš se čovječe! da,da , hladno ti je. tebi je uvijek hladno. Ti si zimogrozan na temperaturu, a ja zimogrozna na samoću. Vidi se kako dišeš, para oko tvog daha. Vidi se kako pušim, dim oko mog. Nisi sam. Ne topiš snijeg. Kava?
Spojeni smo! Blizu smo, tih par puta ukrštene naše stope. Kako smo se smijali....Kako smo padali po podu rekla bi čak da se otisci zubiju vide u snijegu ali lijepo smo se brinuli da ih nitko ne primijeti :)
Ja i ti ej ja i ti...mi nikad nećemo moći biti zajedno. Ja sam provokacija sentimentale a ti si majstor povjerenja. Nikad mi nećemo biti zajedno, hahaha...
I u tom trenutku u svojim sam očima osjetila malu zvijezdu razočarenja...Možda si ju zapazio jer sam čvrsto odlučila vjerovati da sam i ja u tvojima vidjela mali mjesec nostalgije zbog toga kakvi smo postali.
Post je objavljen 27.11.2010. u 14:16 sati.