Skrivam bol pod bijelim pokrivačem.
Nadam se da će nestati kao i on pod suncem.
Usne mi drhte, a obrazi su blijedi.
Tražim istinu.
Voljeti je lako, biti voljen kao da je teže.
Teško mi je pokazati se, a želim biti viđena.
Ne želim da više misli da sam netko tko nisam.
A ne mogu mu pokazati drugačije.
On je stvorio sliku o meni.
Ta slika nije istinita.
Ali stvorena je i sada kao takva ostaje.
Pokušala sam ju podrapati, spaliti.. sve.
Slika ostaje takva kakva je. Nažalost. Ne znam...
Kao domino.. U jednom trenutku je sve savršeno, ali čim jedna zadrhti sve se počne rušiti.
Priznajem bol. Do sad nisam priznavala.
Pokušavala sam biti jaka, stvarno jesam.
Ignorirala sam bol, pravila se da mi ne smeta..
Ali toliko prokleto boli da nekad ne mogu disati. Ne znam.
I mrzim što misli gore o meni nego što jesam.
Zar nebi u ljubavi trebalo biti obrnuto?
Tiješi me što me voli unatoč najgoroj slici mene u svojoj glavi.
Ali možda bi me više volio kad bi vidio da ta slika nije stvarna...
A možda nebi, tko zna. Ne znam.
Zašto svaki put kad pomislim da je sve savršeno ispadne da baš onda nije?
Živim u zabludi.
To je cijena vječitog optimizma...
Uvijek mislim da je sve ljepše nego što zapravo jest.
Valjda mi se više sviđa živjeti u laži, jer je istina prebolna. Ne znam.
I danas ponovno slažem taj prokleti domino ispočetka znajući rizik rušenja. Samo se nekak nadam da ću idući put primijetit prije nego se sve sruši i uspjeti spriječiti. Ne znam.
Pišem razbacane riječi. Možda zato što su mi misli takve. Ne znam.
Post je objavljen 28.11.2010. u 11:20 sati.