Sjediš u stanu..koji nije tvoj, samo ga čuvaš,
jer tvoj stan je previše izložen i već oštećen…
sjediš u tom jednom gradu koji si zavolio i počeo smatrati svojim,
pa ga tvrdoglavo ne napuštaš…koji je ..dovoljno blizu…
tom gradu heroju, koji je bio simbol otpora...
i spavaš obučen, a na podu, jer ne znaš kad će avioni da ideš u sklonište…
na ostale uzbune ne reagiraš, jer ih jednostavno ima previše,danima već, mjesecima…
ruksak je spreman u predsoblju pored vrata..a u njemu nešto malo rezervnog donjeg veša,
neki prevažni dokumenti i nešto malo slika..
kao jedina spojka što te povezuje da si imao život prije ovoga..
u ruksaku je i kutija „čokolino“ dječje hrane, flaširana voda, rezervna bočica,
duda varalica i nekoliko pelena…
sjediš u tom stanu, slušaš tutnjavu…granata..brojiš VBR rakete i ne možeš ništa
i..
štrikaš…neku vestu, a pletivo se sastoji od tri boje,
čini ga tanki crveni konac, malo deblje klupko neke plave boje,
i napokon crna, nešto kao vuna..no sve je suviše tanko,
a štrikaće igle malkoc predebele, pogotovo za početnicu kao ja..
jer ne znam štrikati, ali učim...
preko obrazovnog programa beogradske televizije..
i dok gledaš one užasne slike, njihove pobjede…štrikaš po naputku..
i učiš…pravo- krivo, učiš kako nanizati očicu, kako previše ne zategnuti niti na prstu i ne olabaviti na štrikaćoj igli..i pleteš tu vestu i ne zamaraš se detaljima…
i odbrojavanjem..očica… za mjesto gdje će doći rukav..gdje dođe otvor za glavu…
bit će ionako ravna..i nikada je nećeš obući…
jer je početnička, ispletena sa tri niti...
i tugom, strahom, suzama i očajem…
Post je objavljen 26.11.2010. u 12:47 sati.