Iz zla u gore
Korzika... Stvarno je predivna! Ali i putovanje u ooogromnom brodu! Nikad nisam bio na vecem... Iz Marseillesa sam krenuo u utorak predvecer, oko 5 sati, kako bih stigao za sat i pol ugodnom voznjom u Toulon jer je trajekt kretao u 20:00, a pisalo je da ukrcaj vozila pocinje 90 min ranije. Ja sam se ukrcao među prvima i do mene je stao jos jeda bajker, Korzikanac, na hondi CBR900 RR. sve neki eRRasi. Oko u mom drustvu. Poslije smo razgovarali, a on mi je i pokazao gdje je super mjesto za spavanje. Naime, oni sa jeftinijim kartama, bez kabina, spavaju svuda po brodu... To je bas fora. Isto se tako, kasnije pokazalo da je poznanstvo sa Guillaumeom, eRRasom, bilo itekako dobra stvar. Mene je primjerice povratna karta za mene i motor izasla 50evra, sve sam uzeo preko interneta, a za 2 puta 10satno putovanje meni se cini cisto u redu. (vise bi potrosio na benzin da postoji cesta do tamo) :D
Brodska je voznja bila vrlo ugodna; uz puuno ljuljanja, ali sam se i naspavao i oko 7 smo pristali u luku u Bastiu...
Jutro je bilo predivno, a isto tako i pogled na Korziku i grad koji se budi s broda... Sunce je izlazilo na istoku, na sjeveru su bili neki kul niski bijeli oblaci i dugacak trag sto ga je brod ostavljao za sobom dok je pogled na zapad otkrivao obrise sjevernog vrha Korzike i grada Bastie koji se budio...
Poziv da svi "kondukteri vozila" sidu dolje. Pozdravih se s G. i iskrcah iz brodske utrobe. Vani je rano jutro... I dize se sunce! Predivno je. A najvise me raduje blizina, i cistoca mora! Nekim automatizmom krecem na sjever, cestom uz more iako sam imao plan prvo krenuti na jug. Ali ovdje mi je more bilo najblize. Stigao sam skoro do Erbalunge, kad sam odlucio da cu se ipak drzati plana, pa sam se zaustavio na jednom ugibalistu, 10ak metarskoj stijeni nad morem i promatrao izlazak sunca te se cudio snazi mora i velikim valovima, iako uopce nije puhalo... Onda sam se okrenuo i stao kod prve pekare, pred ulaskom opet u Bastiu. Baguette i neizostavni pain au chocolat za dorucak. Kratko sam se zadrzao u Bastii, i promatrao brodove. I onda sam zapalio na jug, uz more :) dosao sam do Santa Lucie, cija me izduzena pjescana plaza podsjetila na plazu u gradicu Nairnu u Skotskoj gdje sam bio prosle godine sa svojom dragom prijateljicom Jelom ;)
Prvi je dan bio bas dugacak, zbog ranog starta, pa sam oko podneva bio u sredini otoka; predivan gradic Corte smjesten u podnozju ogromnih visokih Korzikanskih planina. Naime, po sredini otoka proteze se visoki planinski masiv, a najvisi je vrh Korzike Monte Cinto - 2.706 m. Mene je iznenadilo i odusevilo to sto sam u nekih pola sata s plaze i predivnog suncanog jesenskog dana s 20-25 celzijevaca dosao do planina, oblaka i kisice, odakle su se vrlo jasno vidjeli vrhovi u snijegu... I onda sam vidio putokaz za neki park prirode pa sam iz Cortea krenuo u planine, prateci tok neke predivne zelenkaste rjecice. Puno sam se penjao i uz predivan krajolik, kisica je polako prerasla u ledenu kisu i vremenski su se uvjeti totalno promijenili u vjetar i studen. Vise nije bilo ni krava koje sam vidao citavim putem gore, sto uz cestu, sto na cesti ;)
Htio sam doci do nekud; ili do vrha ili na drugu stranu, i tek me bijela podloga na cesti sprijecila. Dosao sam do snijezne granice. I tek sam onda stao. Kad sam fotkao, vidio sam trag na cesti odakle sam dosao, dakle prva voznja po snijegu! Bilo je dosta hladno i jako je puhalo pa sam okrenuo natrag, a ovo mi je mjesto ostalo u predivnom sjecanju.. Nekih 2 sata kasnije bio sam opet na obali, na predivnoj pjescanoj plazi sa spomenikom pokretu oslobodenja i oslobodenju Korzike. Na spomeniku je bilo upisano ime vođe Korzikanskog pokreta otpora, Paulin Colonna d'Istria. Valjda neki Istrijan :)
Obzirom da je bilo kasno popodne, tu sam odlucio i prespavati. Prvo nocenje na plazi uz more...
Naredni dani na Korzici bili su mi predivni. Em zbog lijepog vremena, e m zbog mora, em zbog predivnih gradova i mjesta koja sam posjetio. Od svih gradova najvise mi je u pamcenje urezan ostao Bonifacio, utvrdeni grad na klifu. Grad je uistinu predivan, i izvana i iznutra; a poseban plus koji je tesko nadmasiti jest smjestaj na klifu s kojeg pogled puca na jug, na Sardiniju. U Bonifaciu medu zidinama sam nasao i super lokaciju za sator, pa sam nocio prvi put i unutar grada. To je bilo kul jer je gradic mali i ful miran; a stare zidine, kule, i sam smjestaj - klif s pogledom na Sardiniju; sve skupa daje jako lijep ugodaj. Dan iza toga imao sam put natrag prema sjeveru, ali ovaj put po zapadnoj strani otoka. Prema najvecrm gradu Korzike, Ajacciu. Taj sam se dan, u cetvrtak 11.11., na Martinje prvi put kupao u Mediteranu... I bilo je super. To mi je ujedno i najkasnije kupanje do sada, a voda uopce nije bila hladna. Plaza je bila osamljena, s velikim kamenim stijenama i bas sam gustao. Nakon toga dolazak u grad, i potraga za vulkanizerom. Moja pilot roadica 2 (zadnja) je opet pokazala platno s desne strane (ovoga puta vec na 10-11 tkm; zadnja je izdrzala 15ak) pa sam ju morao promijeniti. Jedan me biker u gradu uputio na speedy bike, gdkje sam stavio novu Dunlopicu roadsmart, da uskladim s prednjom gumom promijenjenom u Clermont Ferrandu :)
Kad sam promijenio gumu vec je bio pao mrak, a ja nisam znao di cu spavat. Krenuo sam na jug i nasao super mjesto za sator, na vrhu nekog brda iza stare nepustene crkvice! Ujutro, nakon jos jedne zvjezdane noci, kad sam se spremao, iza crkvice, u ravnini sa šatorom zaustavio se bijeli džip. Iz njega se izvukao deda, a istodobno sam se i ja izvukao iz šatora da vidim ko je to. Rekao sam glasno: "Bon jour" a simpa deda je odzdravio i pitao kakva je bila noc. Naime tu su bila metalna vrata, ulazak na imanje, tj. na ooogromni ograđeni prostor, a on je isao nahraniti svoje ovce i krave. Ja sam za njim zatvorio ogradu i kasnije ga vidio dolje daaaleko na brezuljku kako im daje sijeno i cuo ga kako ih glasno doziva: sve je odzvanjalo koliko se derao. Ja sam otisao do Cargesea, prelijepog gradica na obali koji je pun kaktusa! Inace je otok preeepun kaktusa i to svakakvih vrsta i velicina.
Vratio sam se do Ajaccia drugim putem, vise uz more, i onda udario glavnom cestom opet prema sredini otoka, opet prema predivnom Corte-u! Tu je promjenjivost godisnjih doba na Korzici dosla do punog izrazaja: od cistog sam ljeta na moru u pola sata stigao do 1000 mnv i prave jeseni (cudesno je bilo kako se vegetacija i stanje iste poootpuno promijenila) a onda kada sam prelazio preko tog jednog prijevoja Vizavona ili tako nesto (1161m) okusio sam i pravu zimu jer je bilo ono pravo hladno. Ipak, ugrijao sam se opet u nizini, kupio banane i razglednice u jednom malom, jos planinskom kul mjestascu; usput uzeo i izvorske vode jer mjesto s vodom na Korzici ima gotovo svako selo (u unutrasnjosti) i nastavio put Cortea. Prosao sam kraj starog grada na brdu jos mu se jedan, posljednji put diveci i nastavio dalje prema jugu, i to sada istom cestom kojom sam u Corte dosao svog prvog dana na Korzici. Ni 10 minuta od Cortea nasao sam super mjesto za spavanje, a vec je bilo i vrijeme da se taj dan smjestim. Radilo se o jednom odvajanju od gl. ceste, kao odmoristu koje je bilo odvojeno brdom od gl. ceste ali i zatvoreno velikim kamenjem tako da auti ne mogu na taj dio, ali ja sam nasao prolaz izmedu kamenja, dovoljno sirok za kawu. Ta mi je izoliranost, a opet blizina ceste, bila bas ono sto sam trebao. Sator, vecera, dnevna higijena, pisanje razglednica, spavanje.
Ujutro neocekivani obrat: jutro je bilo lijepo i suncano, uzeo sam si vremena da se lijepo spremim, da sve bude suho, da doruckujem, napravim raspored u koferima... I kad je konacno sve bilo gotovo i spremno za polazak, tek negdje oko 1 sat popodne jer sam i dugo spavao, odlucio sam krenuti dalje; za L'ille Rousse i Calvi; na zapadnoj obali. Popeo sam se na motor, koji je bio parkiran na središnjem nogaru i tijelom ga pomaknuo prema naprijed da ga "otparkiram". A motor je, vec malko nagnut ulijevo, bio parkiran na sloju šodera/makadama, i u trenutku pomicanja propao jos malo u lijevu stranu, i kad je vec bio na kotacima, moja (i njegova) ravnoteza bila je vec toliko narusene da sam naglas ustvrdio: "Ja padam" --- i pao sam. Mislio da nece bit nista posebno. Padnes, imas crash-barove i bocne kofere, dignes se i ides dalje. I uistinu, motoru nije bilo nista. Ali ja sam jako bolno i nezgodno pao na rame. Isprva sam mislio da nije nista strasno, iako je bilo neugodno i kad je bol vec popustila nisam mogao dizati motor lijevom rukom. Neki cica mi je pomogao dici motor i ja sam nastavio put. Nisam bas bio zadovoljan i sve sam vise osjecao da je nesto ozbiljno pa sam potrazio hitnu... Bila je nedjelja. Nasao sam dezurnu emergency u Calviju. Na prijemu sam razgovarao sa gospodom o mom osiguranju, pa sam zbog toga sto sam se osjecao dobro i sto ona nije bila sigurna za to osiguranje odlucio ici sutradan ujutro u veliku bolnicu u Bastiu. Proveo sam najtezu noc na putu. Nije me boljelo... Nalazio sam povoljan polozaj za spavanje, ali da izbjegnem previse operacija lijevom rukom spavao sam kraj motora u vreci pos štelom napravljenom od cerade... Malo mi je bolilo vruce, malo hladno i cijelo vrijeme sam bio zabrinut... Naspavao sam se i nekako je doslo jutro. Spavao sam blizu mora i jedne predivne plaze pa sam ujutra samo neko vrijeme hodao onuda... I divio se. A onda se ipak spremih i odoh do bolnice. Tamo sam proveo dosta vremena cekajuci i na kraju doznao.. Slomljena mi je lijeva kljucna kost. Aaaaa fak... Nista, dobio onaj specijalni zavoj, vec sam nesto takvo ocekivao pa sam pokrenuo operaciju spremanja motora, aktivirao svoju policu putnog osiguranja i onda se sve krenulo odvijati rapidnom brzinom. Motor je ostao na parkingu bolnice, ja sam otisao do grada i u onda se cuo s Guillaumeom koji mi se javio da za motor nema problema, a obzirom da on radi u Nimesu, njegova zena, koja radi u toj istoj bolnici kao sestra, dosla je u restoran gdje sm cekao na trajekt, po kljuceve od motora, s njihovo dvoje male djecice :)
ja sam se ukrcao na nocni trajekt za Toulon, samo ovaj put bez motora, i stigao rano ujutro. Zatim sam uzeo vlak do Marseillea do frenda Laze, i vec drugi dan u podne bio na aerodromu, sve izorganizirano (i placeno) od strane Europassistance-a i osiguranja. Volim letjeti avionom...
Tako se dogodilo. I ja ni na sto od toga ne gledam negativno. No regrets. I dalje ovo smatram jednim odlicnim iskustvom. Neki ce reci da nisam imao srece, drugi da je to sudbina, a trecima da je to samo potvrda da je takvo putovanje opasno i da ti se mora nesto takvo dogoditi... Ja se ne bih slozio niti sa jednim. Za mene je to slijed događaja vođen mojim odlukama; koji je mogao biti samo takav i nikakav drugaciji! Obzirom da gledam sve u cijelosti; dakle i put, i dosadasnja iskustva, prijateljstva i dogadaje; a obilovalo je svime i svacime, pretezito pozitivno; odlicno iskustvo putnika nomada i osamljene noci na brdima, pustosima, u sumama i na poljima, koje su mi bile izrazito drage; zatim i sam taj dogadaj koji nije ugodan, ali ga treba prihvatiti takvog kakav je, i sve sto se dogodilo nakon toga, kao njegova posljedica, iskustva su koja mislim da je jako dobro sto sam ih prosao. Naravno da ne mislim da je dobro lomiti kosti, ali vec kad se desi; garaziranje motora kod novopecenog moto-frenda na Korzici ( plan da se na Korziku ponovno vratim po njega i odnesem im neki veeeeliki paket :D), cjelokupan proces lijecenja i transport do doma pracen Europ Assistence uslugom, koja je odlicna i svakom bih preporucio putno zdravstveno osiguranje kad putuje. Bez iznimke! I sad kad ovo pisem, kapetan Lufthansinog aviona na relaciji München-Zagreb je rekao da prelazimo austrijsko slovensku granicu i u ZG stizemo za 20 min. Fkt je minijaturna ta Slovenija :)
Ugl. Let je za mene džaba, a moram reci da sam najvise uzivao u Lufthansinom sendvicu s pršutom i pogledu na Alpe, a sad sam gledao i bijele vrhove alpi nad Austrijom i nadam se da sam prosao tocno iznad mojeg Grossglocknera i mjesta gdje sam prije mjesec i pol dana prenocio u planinama. Zbog svega toga u zbroju, ovo je za mene a sad se vec i jako veselim sto cu vidjeti sve svoje! Isto tako veselim se i nastavku mojih avantura, koji je zakazan za pocetak 2. mjeseca. Zove se: "Stef osvaja nepokoreni ostatak Europe"
A sad otvaram bolovanje i cekam praznike: rođendan, Božić i Nova u obitelji. A onda idemo dalje; ali NE hadezeovski! :P
Veliki pozdrav svima.
P.S. drago mi je zbog puta, dosadasnjeg progresa i iskustva, te svih dragih prijatelja koje sam posjetio, i novih zanimljivih koje sam upoznao, a i neke od tih staro-novih putnickih kombinacija i pospajao :D.
Sada me neko vrijeme nece biti, aLi onda se vracam. Za sada bih svoj special thanks uputio svom sluzbenom i jedinom sponzoru Legajuani, aka Hrvoju (http://www.tersusterra.hr i http://lockalarm.adriaapartment.com), svojoj sluzbenoj prevoditeljici, vec spominjanoj, ljupkoj "lost in translation" Jeli i svim mojim domacinima (Lazo, Monica, Sabine, famille Blondor), kao i domacinima mog motora (Delattre-ovi), te svojim prijateljima i obitelji na podrsci!
Vidimo se!
Post je objavljen 26.11.2010. u 08:40 sati.