Pothodnik 3
Tekao je već treći tjedan od onog tmurnog i kišovitog dana, kad je Pero pokucao na Čarlijeva vrata i uspio ga iščupati iz zatvora u kojemu je Čarli svojevoljno čamio. Jer kad osjećaš nesigurnost i izvjesnu dozu straha, kuća i osama su najbolje utočište. Osjećaš sigurnost okružen svojim zidovima i poznatim stvarima. Ali eto, zbog prijatelja koje je viđao za vrijeme kartanja, Čarli je počeo ponovo pred večer napuštati kuću, obavezno obavijestivši Lovorku kako se neće predugo zakartati s prijateljima, da će se u razumno doba vratiti kući, pa se dobro mu poznatim putem, laganim korakom udaljavao od kuće. Prolazeći kroz prokleti pothodnik i znajući kako će ga na povratku kući zaobići u širokom luku, osjećao je bijes i žalost istovremeno. Zar zbog nekih dripaca da promijeni ustaljene navike? Zar nema više ni malo ponosa? Je li toliko ostario, da mu preostaje samo pognuti glavu? I sve je u njemu protestiralo protiv toga. Svaka mu je žilica podrhtavala. I počeo se gaditi samom sebi. Sve više.
- Čuj - rekao mu je Pero treće večeri Čarlijevog ponovnog povratka u kartašku kolotečinu - nemoj da ti neka ludost padne na um.
Čarli je zastao u toploj i vlažnoj noći i zagledao se u prijatelja, dok im je slaba ulična rasvjeta titrala nad prosijedim glavama.
- Kako to misliš? - upitao je, ali pogled je skrenuo, nije gledao ravno u prijatelja, iako je zbog slabog osvjetljenja bio siguran, kako Pero ne može pročitati nikakvu emociju sa njegovog lica.
- Znaš ti na što mislim - rekao je Pero. - Mene nisi uspio zavarati.
- Kako to misliš? - ponovio je Čarli.
- Poznajem te - odgovorio je Pero i nastavio polako koračati. - Poznajem te dobro. Nešto se kuha u tebi.
- Fantaziraš.
- Poznajem te - nastavio je Pero. - Nisi mi rekao čitavu istinu.
- Evo ga sad! - uzviknuo je Čarli, pokušavši sve okrenuti na šalu. - Sad ćeš me još optužiti za laž.
- Neću, jer nisi slagao. Ali prešutio si istinu.
- Fantaziraš - ponovio je Čarli.
- Možda - rekao je Pero i slegnuo ramenima. - Volio bih da je tako.
Zbog nečeg, ovog prvog prohladnog i sunčanog jutra, nakon dugotrajnog kišovitog razdoblja, Čarliju su prijateljeve riječi odzvanjale u mislima. Ali ga nisu pokolebale u naumu.
Istog trena kad se ujutro probudio, znao je što će učiniti: doba straha i samosažaljenja, pa i gađenja na samog sebe, nepovratno je prošlo. Vrijeme je da okrene novi list svog života.
Mirno je ležao u toplom krevetu osluškujući Lovorkino kretanje po kući i nastojeći preispitati svoje osjećaje. Nestalo je straha. Nestalo je i bijesa. Samo se odlučnost čvrsto smjestila u njegovom umu i sasvim ga obuzela. Uživao je osjećajući i smirenost i odlučnost koja je sve više rasla u njemu. Već odavno, još od dalekih momačkih dana, nije osjetio osjećaj prijatnog uzbuđenja prije djelovanja. Sasvim je mirno živio, zaboravio je da i uzbuđenje pred akciju može biti prijatno.
- Biti ću u garaži - reče Lovorki nakon doručka.
- Dobro - odgovori ona ništa ne posumnjavši, jer te je iste riječi bezbroj puta čula.
Ušavši u garažu odmah je ugledao ono što je tražio: željeznu šipku dugačku nešto više od pola metra, promjera jednog centimetra. Odvagne je u ruci, pa osjećajući zadovoljstvo zbog ugodne težine koju je osjetio, zadovoljno zagunđa. Nekoliko se puta šipkom blago udari po ispruženom dlanu. Hladnoća željeza koju je osjetio na koži, natjerala ga je na podrugljivi cerek koji mu zaigrao na licu. I zbog kojeg je odjednom izgledao ružno.
Sagne se, pa iz uredno nabacane gomile izvuče tanku gumu, položi je pored šipke i višak odsječe oštrim nožem. Zatim dohvati izolacijsku traku i počne polako i pažljivo omotavati je preko tanke gume, koju je pritisnuo uz željeznu šipku. Usta je napućio duboko koncentriran na posao i uskoro mu se otme zvižduk. Zviždukajući, pažljivo je omotavao šipku i na kraju zadovoljno klimne. Ponovi pokus, pa se blago, sad sasvim omotanom šipkom udari po dlanu. Bio je zadovoljan. Jer šipku koja je postala pendrek, ne može nositi javno, mora je sakriti. Najbolje u široki rukav. Večeras će obući onu smeđu vindjaknu širokih rukava. Sad je bio siguran, da će šipka lagano skliznuti mu iz rukava u šaku i ...
Misao mu se tu zaustavi, ništa neće predviđati, odluči, ali će na sve biti spreman. Mirno će čekati razvoj događaja, spreman na sve. I večeras će ponovo se vraćati kući starim putem, ispod pothodnika.
- Bio su šutljiv večeras - reče mu Pero, dok su se približavali zgradi u kojoj je Pero stanovao. - Brine li te nešto?
- Izgledam li zabrinuto? - upita Čarli otvoreno pogledavši prijatelja uz osmjeh.
- Ne izgledaš - prizna Pero.
- Pomalo si dosadan s tom svojom zabrinutošću za moje zdravlje - reče Čarli blago udarivši labavo stisnutom pesnicom u prijateljevo rame. - Što je, pod stare dane te zgrabio očinski sindrom?
- Malo si prestar da mi budeš sin.
- A ti suviše zelen da bi bio otac.
- Ali jesi bio šutljiv - zainati se Pero i zastane: stigli su na mjesto gdje bi napuštao Čarlija i ulazio u zgradu u kojoj je živio. - Obično bockaš protivnike, ne bi li ih izbacio iz takta, a večeras si šutio.
- Možda zbog toga što nisam dobro spavao - reče Čarli. - Ali nije ni važno, je li? Pobijedili smo. Zar nismo?
- Jesmo - reče Pero, a lice mu se ozari. - Već osmu večer za redom i nastavi li se tako, izgubiti ćemo partnere za igru. Nitko neće htjeti igrati s nama.
Obojica se razdragano nasmiju u noći, prisjećajući se slatke pobjede i kiselih lica svojih protivnika.
- Bez brige, oni će se uvijek nadati pobjedi - veselo reče Čarli. - Laku noć! Vidimo se sutra!
- Laku noć - reče Pero i uđe u zgradu.
Čarli se uputi prema naprijed i kad osjeti sigurnost, naglo se okrene i požuri nazad, istim putem kojim je malo prije koračao s prijateljem. Prođe i gostionicu u kojoj je proveo večer i krene prema putu koji je vodio do pothodnika.
Na početku uspona prema pothodniku, Čarli se sagne i iz grma izvuče onu šipku koju je tog jutra pažljivo omotao i koju je poslijepodne, na putu prema gostionici i kartanju, tu sakrio. Pa nije mogao s njom u ruci ušetati u gostionicu! Odmah bi svima bilo jasno kakve su mu namjere.
Uživajući u težini šipke, ugura je u široki rukav stare vindjakne koja je imala i boljih dana, pa polako, ali čvrstim i odlučnim koracima, započne uspon. Izašavši iz oštrog zavoja, ugleda prijeteća tamna usta pothodnika, ali se ne pokoleba. Samo je na tren zastao, duboko udahnuo oštar i hladan zrak i produžio kroz noć prema pothodniku.
Bili su tu, mogao je to osjetiti, iako ih nije vidio. Ali namirisao je onaj specifični miris koji mu se utisnuo u sjećanje i koji je povezivao sa svojim napadačima. Mirno koračajući i pažljivo promatrajući svaku sjenu, približi se pothodniku.
Ovog su puta oba napadača odjednom iskrsnuli iz tame, kao da su izronili iz zemlje. Odjednom su bili tu, stajali ispred Čarlija, ni dva metra udaljeni.
- Gdje si bio stari? - zapita onaj s lijeva, plavokosi, Čarlijev stari poznanik.
- Nadao se, da ćemo zaboraviti - reče onaj drugi.
- Glupan! - odsiječe plavokosi. - Mi nikad ne zaboravljamo. Jesi li donio lovu?
Čarli ne odgovori. Samo je mirno stajao na mjestu blago raširenih nogu kao ukopan, osjećajući stabilnost i odlučnost i što je najvažnije, osjećajući kako pažljivo umotana šipka glatko i nečujno klizi niz njegov rukav. Čvrstu ju je stisnuo i držao tik uz nogu, siguran kako je njegovi napadači ne mogu primijetiti.
- Dosta smo čekali - reče plavokosi i zakorači prema Čarliju.
Čarli nije oklijevao. Ni koliko je potrebno oku trepnuti. Snažno zamahne i šipkom koja je postala pendrek, ošine plavokosog po lijevom obrazu. Nije ni pričekao vidjeti učinak svog udarca, već odmah, zakoračivši korak prema naprijed, zamahne prema drugom. Ovaj podigne ruku, želeći se obraniti i šireći u panici oči. Udarac ga pogodi po podlaktici i glasan prasak ružno odjekne, a mladić zajauče neljudskim krikom. Čarli, koji nije ni čuo napasnikov jauk, zamahne po drugi put i ovaj put pogodi lice mladića koji se stropošta na pod.
Osjećajući bijes i sreću i iznenadni nalet velike snage u sebi, Čarli zakorači prema ležećim tijelima i visoko podigne šipku, pripremajući se za završne udarce.
- Neeeeee!!! - zaurla glas iz njega. - Čarli, ne čini to!
Čarlijev bijes iščeznu, kao da ga nikad nije ni bilo, prepoznavši glas prijatelja. Okrene se i zagleda u Peru. Pero ga je potajno pratio. Nije ga uspio zavarati. I sad mu je bilo drago zbog toga.
- Nemoj, Čarli - molio je Pero tiho. - Dosta im je bilo.
Čarli samo klimne i pusti da mu oružje koje je moglo postati smrtonosno, isklizne iz šake i potmulo udari u beton.
- Zvati ću policiju i Prvu pomoć - reče Pero vadeći mobitel, pa upita, ne ispuštajući prijatelja iz vida: - Slažeš li se, Čarli?
Čarli ponovo klimne. I dalje nije mogao govoriti. Ali to nije ni važno. Uz njega je njegov prijatelj Pero i on će govoriti. Jer pitanja će biti, znao je to. Nemoćno stojeći gledao je kako se Pero, nakon obavljenog mobitelskog razgovora, saginje i osluškuje dišu li oboreni mladići.
- Živi su! - reče ustajući, a Čarli osjeti veliko olakšanje. - Jesi li dobro, Čarli?
- Jesam.
- Biti će pitanja, znaš?
- Znam - reče Čarli. - Ali ono najstrašnije pitanje, zahvaljujući tebi, neće mi postaviti.
- Koje? - upita Pero.
- Zašto ste ih ubili? - odgovori Čarli.
Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 25.11.2010. u 13:41 sati.