U američkim filmovima i serijama najviše volim scene kad obitelj doručkuje. U stvari, to je jedino što volim u američkim filmovima i serijama. Stol za kojim se blaguje redovito je prepun hrane, soka od naranče, žitnih pahuljica, kave i kolača ali za divno čudo, sve radne plohe u kuhinji su čiste i uredne ko u salonu namještaja. Brižna mama ustala je sat ranije od svih, pripremila sve što se od jedne uzorne žene majke i domaćice po defaultu očekuje, besprijekorne frizure dočekuje muža koji savršeno obrijan, počešljan i mirišljav sjeda za stol dok mu se košulja boje marelice idealno uklapa sa stolnjakom, a pomalo demode kravata s koso postavljenim prugama oslikava poželjnu dozu konzervativnosti. Naravno, tu su i dječica, koja su se naravno - sama probudila i na vrijeme obavila jutarnju toaletu bez natezanja tipa ajdeeeeeeee diži seeeeee višeeeeeee, mali šestaš plavušan zalizane kose s razdjelkom sa strane napisao je sve domaće zadaće, a pomalo buntovna tinejdžerica vegetarijanka simpatično negoduje nakon što joj mama ponudi hemendegs!
Budući da mi nemamo europsko radno vrijeme kao Amerikanci, naša jutra (hmmm da jutra, mi se budimo dok je vani još mrkla noć op.p) nisu tako idilična, i zaista je šteta što smo lišeni tog obiteljskog rituala zbog kojega pati šira društvena zajednica, a i svatko od nas ponaosob.
(Skužajte, ali ovo "ponaosob" sam oduvijek želio upotrijebiti u nekom od svojih postova!)
Što nam dakle preostaje?
Naime, u onom jutarnjem bunilu i magnovenju jedva pronalazimo načina za posložiti koliko-toliko prihvatljivu odjevnu kombinaciju, a od jutarnjeg doručka američkog tipa ne ostaje nam ni k! Dobro ajde, da ne budem previše kritičan, za "k" odnosnu kavu uvijek se nađe vremena, pogotovo u kombinaciji sa čajnim kolutićima (hm, smijemo li uopće kombinirati kavu i čajne kolutiće!?)
Bez poljupca voljene osobe odlazimo u mrak pridružujući se kolonama nesretnika koji kao i mi bauljaju blatnjavim ulicama više onako po navici nego što su uopće svjesni da su aktivni sudionici u prometu i zaista je živo čudo kako se u to doba dana ne događa više prometnih nesreća sa životnim posljedicama.
I onda, na poslu, kad konačno malo živnemo, taman tamo oko osam, tijelo nam počne tražiti onaj famozni doručak iz snova. No, kako ne dolazi u obzir prekidati radni proces ili važni brifing s glavonjama zbog tako prozaičnog razloga, moramo se strpiti i slušati kruljenje u želucu sve tamo do deset kad službeno počinje marenda. Ta marenda me totalno uništi! Ona se obično sastoji od pogolemog komada kruha podgrijanog u pekaču, tri fete gaude i cca dvadeset daga polija ili purećih prsiju tz tz tz...
Sva sreća da tuke imaju bujne, sočne i mekane prsi.
Na koncu, takva marenda umjesto da me digne, samo me baci u dodatnu depresiju. U deset i po, taman kad bi bilo najbolje malo odmorit nakon samoubilačkog kalorijskog udara, telefon opet divljački zvoni, onim mlatimudanima iz pogona opet hitno treba neka pizdarija aja ja ja...
Uglavnom, nisam gladan sve tamo do jedan-dva, ali onda tek počinje nova muka. Trebalo bi ručat, a di'š ručat, jadan ti sam ka i nisam...
Kako se približavaju tri ure, situacije postaje sve neizdržljivija, gotovo na rubu incidenta, grizem tipkovnicu, miša, stručne časopise, kolegicu iz tehnologije, čistačicu, njezinu metlu mupu i sić, sve na što naiđem!
Dok se vratim domu svome već je blizu četiri i tek sad dolazi na dnevni red već davno odsanjani ručak.
Opet ručam sam, ako uopće nešto mrzim na ovome svijetu onda mrzim jesti sam. Stoga obično pozovem na ručak jednog tipa koji se vječno besposleno vrti po mojoj ulici ko prdac u gaćama. Nemam pojma kako se zove, znam samo da je nekad radio kao gastarbajter u Dojčland i da je iskemijao nekakvu invalidsku. Prdac u gaćama veoma je zahvalan gost za stolom jer je on naravno već ručao tako da nikad nije gladan, eventualno popije čašu vode ili bićerin ljute trave, tako da mi njegovo društvo ne predstavlja bogzna kakav trošak.
Na kraju dana provedenog u gastronomskom rašomonu konačno uspijem večerat ka čovik, prežderem se do besvijesti pa gledam SieSaJ Majami i zadovoljno lupkam po trbuju...
Ovaj život nema smisla. Ako ne radiš, nemaš što za jest, ako radiš nemaš kad jest.
Doručkuj kao car, ručaj kao kralj, večeraj kao siromah - tako glasi definicija savršeno zdravog hranidbenog lanca, ali kako uopće doći do takvog ideala u ovim surovim uvjetima života?
S nostalgijom se sjećam doba djetinjstva kad bi brižne čiovske domaćice nosile svojim vridnim težacima u polje i vinograde spizu u gamelama. Gamele su vam tečice koje bi se obično mogle naslagat jedna na drugu, tako da bi se u jednu stavila juha, u drugu šalša, u treću manistra ili komadić lešoga mesa. U drugoj ruci bi nosile košaru s kruhom i prokockanom kuhinjskom krpom. Težaci bi oko podneva ručali, onda bi pinkicu ubili oko i nastavili radit do mraka.
Kad bi se vratili doma, oko šest, dočekala bi ih krepka juha od povrća, s puno karote, riži i biži, malo blitve i kumpira i Bog te veselija!
Tako se generacijama stvorila fama o zdravoj dalmatinskoj prehrani.
Čovječe, pa naši didovi su umirali zdravi!
A danas?
Danas je drugo vrime.
Vrime od gumaste gaude i plastičnog polija, emulgatora, glutena i polipropilena.
Idealni sastojci za doručak u stravi!
Post je objavljen 25.11.2010. u 10:35 sati.