Dok sam gledala izvedbu Rute učinilo mi se baš onako naporno kad bih sama morala odigrati nekoliko likova i pripovijedača.
Umjetnica je to izvodila tako s lakoćom . Izvela je cijelu biblijsku priču na engleskom jeziku, a sa strane su išli slajdovi na hrvatskom . Kad je završila rekla je kako je prije nekoliko godina (mislim da je rekla 198?) napustila profesionalno kazalište kako bi sama na neki način učinila izvedbu drugačijom, ali i poslije da može imati kontakt sa publikom .
Zapravo dok sam tako malo promišljala ima žena pravo. Glazbenici za svoj trud dobiju aplauz, ali njihova glazba živi i dalje na cd-ima, a prodani primjerci su na neki način oznaka dobrog albuma ili ne. Slikari imaju svoju publiku koja im također kaže nakoliko riječi. Stvarno kad razmislim o kazalištu...uopće nije mjerilo popunjeno kazalište...može biti da su natjerani... od strane škole, kao ono" mora se odraditi po školskom programu" ili bilo koga drugog.
Zapravo je i ova umjetnica tražila neku potvrdu od publike za trud kojim je izvela i promišljala ovu biblijsku priču. Postavljala je promišljena pitanja o isključivosti, uključivosti, pluralizmu i asimiliranosti kršćana danas. Tako je na neki način i u svom govoru poslije bilo vidljivo koliko se i ona sama uživjela u lik . Kako je i ona sama rekla umjetnost ide i traži vrednovanje publike, a publika kakava je ...uvijek različita...daje joj nove ideje za promišljanja.
Tako je veza između umjetnosti, umjetnika i publike neophodna za sve strane koje žele promišljati i u svom životu djelovati...
Post je objavljen 20.11.2010. u 07:32 sati.