Evo me dva dana prisilno doma.
Viroza ili neka gripa, povišena temperatura i još neke tegobe. Danas mi je nešto lakše.
Prošetat ću malo po znancima sa bloga. Neki mi nedostaju. Čak mi nedostaju i oni s kojima se ne slažem, zapravo više oni sa mnom nego ja s njima.
Nelogično, ili?
U razgovoru sa mojim sinovima (i širem društvu) o tome koliko umjetničko djelo treba biti, ukopano u vlastitu okolicu , prošlost, pa i sadašnjost (budućnost da ne spominjem), a koliko treba potpuno biti izmaknuto iz tla (i krvi…, rugam se) da bi ostatku svijeta bilo razumljivo.
Naravno, sve u svrhu korespondencije sa ostatkom svijeta, a još i mogućnosti da nekog vraga napraviš u svom životu ( postaneš slavan i sa mnogo novca koji će ti omogućiti da dalje stvaraš i živiš udobno do kraja života).
Nemate vi pojma (osim nekih) kako je razgovarati sa vlastitom djecom kao odrasli sa odraslim, osim što mi jedan od njih zna reći, kad zađemo u škakljive teme, naročito u većem društvu: Ipak si ti moja mama. Pazite, ipak je ona moja mama, što hoće reći da se mame i tate prestanu baviti škakljivim temama čim djeca počnu razmišljati o tim istim škakljivim temama.
Ne brinite poznato mi je to iz vlastitog iskustava. Pri samoj pomisli.., a imala sam vrlo bujnu maštu.., nešto grozno. Bilo mi je to tako strano i nerazumljivo, odurno, ogavno da sam te slike tjerala iz glave na sve moguće načine. I gle kako me malo skretanje odvuklo u ozbiljnu temu odrastanja, Sigmund Freud i ostalih psihoanalitičara koji su možda imali pravo, a možda i nisu. O tome bi stvarno trebalo dobro porazmisliti, ali tko će sve to stići.
Ali vračam se na umjetničko djelo.
Ne, kaže moj sin (jedan od trojice). Pišeš u Hrvatskoj i stvar treba biti najprije tu prepoznata. Opa, pomislim. To je, naime, sin koji šeće i radi po prostorima bivše države (ne da mi se danas na dan pada Vukovara niti joj ime spominjati) i koji je na neki način najliberalniji od svih. (nadam se da će ga buduća žena vratiti na korijene, ako već ja nisam uspjela). A opet kaže tema treba biti prepoznata i u svijetu. Ljudi su,više-manje, svugdje isti.
Razumijem ga, ali… Što misliš, kažem, da se potučete ti i neki dečko i da te ugledam krvava kakva bi moja prva reakcija bila?
Kakve to veze s umjetničkim djelom ima, pita.
Šutim, znam da je u pravu, ali ja sam pisac prošlosti (krvave, čak i Vukovar je skoro dvadesetogodišnja povijest, a već žive generacije koje ne razumiju i ne žele razumjeti što se tamo dogodilo. Tko mi je kriv što dugo živim).
Vidiš majko, kaže drugi,- kad sam u vrijeme rata pokušavao u Italiji nekim profesorima govoriti o našoj povijesti, o pravici i krivici, nisu me htjeli slušati. Oni su našu povijest učili iz srpskih knjiga. Stvar je bila zapečaćena. Gotova. I danas je tako. Svi žele čitati neobaveznu literaturu koja nema veze sa našim ili bilo čijim nedaćama i stradanjima, da se ne moraju osjetilno angažirati. Treba raditi općenite stvari bez puno objašnjenja. Nešto sa Marsa ili Venera u nekim bezimenim zemljama, izazvati će u ljudima neke osjećaje. Žalit će zbog mrtvih, ali na neobavezan način koji ne angažira i zbog kojeg neće imati noćne more.
Taj sin je ono neobično konzervativno- liberalno biće na najšašaviji način na svijetu.
U djetinjstvu mi je, na sred ceste, znao zaplesati i zapijevati: zamisli život u ritmu muzike za ples. Da nisam bila odgovorna mama ( i tata, jer im je otac tad već nije bio živ) najradije bih ga bila poslušala.
Treći moj sin, kad ih već spominjem, ima posve kršćanski pristup. Okreni i drugi obraz i te stvari.
Znaš, kaže on, nitko od nas nije posve bez krivice, možda u ovom ratu i nismo krivi, ali bilo je i drugih ratova,... iako svugdje su rađene nepravde.
U sred rata, zbog nekih okolnosti, koje je sam prouzročio, ali nije samo na njemu stigma i uzrok, bio je pozvan na policiju gdje su na svaki način htjeli, pomoću njega, dokazati da je njegov prijatelj Srbin, umješan u radnje protiv Hrvatske.
Branio ga je. Nije se dao. Ostali su kod njega kratkih rukava, iako je bio slab i podložan svakoj prijetnji.
Iako, nije to znao, naivan kakav jest, taj mu je prijatelj (ne pišem u navodnicima, jer to je njihov osobni odnos, a državne su stvari državne stvari, upravo..), uistinu radio protiv Hrvatske, ali bio je to rat između Hrvata i Srba, uglavnom, ma što se danas govorilo o tome. Sve ostalo su nijanse tj. iznimke.
I da ne duljim počela sam pisati u glavi sa sasvim drugom idejom, ali ovako debula išla sam se odmoriti i kako mi je konačno proradila televizija, upala sam na dio filma o Vukovaru (na drugom programu. Neki strani film i ne znam kako se zove)
Što reći? Mi koji smo prošli rat i osjećamo Hrvatsku kao svoju Domovinu možemo li ostati ravnodušni?
Ali, je li to umjetničko djelo?
I koga zato briga!
Nema nafte, nema nekog posebnog interesa, osim ako nas prijeteća opasnost u liku Alkaide ponovo ne svrsta u neko predziđe zajedno sa našim dojučerašnjim neprijateljima.
Nije li jedan od mojih sinova u pravu sa onim svojim zaključkom iz one čuvene pjesme: Zamisli život u ritmu muzike za ples.
Post je objavljen 19.11.2010. u 19:11 sati.