Večeras je Sunčice rođendan tvoj. Još malo i pjesma naša će proć'. Vino i svijeće, na stolu ruže dvije, a znam da ipak nećeš doć'. Sretan ti rođendan želim.
Požurio sam prije tebe kući pod izlikom da imam posla. Samo si se nasmijala potvrdno, a u pogledu se vidjelo da si shvatila moj motiv. Ustvari, predobro me poznaješ da ne prepoznaš moje planove, a da ti ih i ne kažem. Ipak, pravila si se luda jer previše me voliš da bi mi pokvarila plan i odala iznenađenje. Ionako tebi neće bit problem odglumiti ga. Danas je tvoj dan i odlučila si se prepustiti jer znaš da ću ovaj dan biti posvećen samo tebi. Bit ćeš centar mog svijeta, našeg svijeta, kao i svaki dan do sad, ljubavi moja.
Kući je sve spremno i svaki zid samo čeka tvoj dolazak. Sve se podredilo tvom danu. Svaka prostorija sređena, mirisne svijeće pjevaju svoju pjesmu i miluju svaki milimetar svake prostorije. Čak su se i susjedi utišali, kao da znaju da upravo ti dolaziš…dolaziš meni, dolaziš nama, dolaziš….svaki dan nama dolaziš. Ja već pomalo nestrpljiv, čaša vina već se prazni, lagano. Mobitel zvoni, to si ti, osmjeh mi od uha do uha, ali brzo se pretvara u kiseli osmjeh. Nešto si mi brzinski smutila da nećeš moći doći još nekoliko sati, da moraš do svojih, da imaš nekih problema i da ćeš mi pričati kad dođeš. Još si samo dodala da ćeš možda spavati kod njih i spustila slušalicu, ne dajući mi da kažem bilo što.
Ostao sam razočaran i nisam mogao vjerovati da se ovo događa. Sve sam uradio kako treba. Trebala si ostati bez teksta. Stol postavljen kao na slikama nekih magazina. Cijeli stan je u bijelom…bijeli svileni pokrivači u svakoj prostoriji, latice ruža, bezbroj ih, latice ruža, svuda prosute, svijeće na svakom koraku u svijećnjacima raznih veličina i oblika, mirisne svijeće opijaju cijelu zgradu, latice ruža, bezbroj ih, samo za tebe ljubavi, prosute po podu, prosute po podu, ali ti nećeš doći… Svjetlost svijeća obasjava svaku poru mog namrgođenog lica. Ulijem još čašu vina i već planiram kako ću glumiti da sam se naljutio. Još ću sve ovako ostaviti da vidiš što si upropastila i koliko sam se trudio. Netko zvoni…opsujem jadnoj ženi što čisti stubište. Šta me sad mori, pa platit ću joj sutra. Ne želim sad nikog vidjeti. Znam da mi je vidjela auto, zato i zvoni, moram joj otvoriti. Malo se saberem i otvaram kad ispred vrata…stojiš ti s osmjehom od uha do uha.
Taj osmjeh dragosti si uvijek imala na licu kad me nasamariš i kad uspiješ ''navući me na tanak led''. Tuga i ljutnja na mom licu u trenutku pretvara se u veselje i prvo te plesnem i kažem da ne mogu vjerovat da sam nasjeo na ovo. Jednostavno nisi mogla odolit, kažeš. Jak zagrljaj i poljubac dok te unosim u naš stan i odjednom nestaje sve. Cijeli svijet ostaje vani, svi problemi padaju u zaborav jer ti si ipak došla, sunčice moja. I dalje me ložiš i glumiš da nisi iznenađena dok razgledavaš plodove moje ljubavi prema tebi. Lagana večera koju sam napravio samo za tebe i šala u svakoj rečenici. Priča u nedogled…s teme na temu. Veselo, tužno, ozbiljno neozbiljno. Jednostavno nema kraja našem razgovoru. Držimo se za ruke preko stola. Ne voliš to, ali ovaj put si se prepustila. Nitko na svijetu nije sretniji od nas u ovom trenutku. Velike, lijepe crne oči, tvoje oči, imaju nevjerojatan sjaj pod svjetlima svijeća dok Bralić u pozadini izmjenjuje svoje stihove. Tvoj osmijeh odaje beskrajnu sreću…gledamo se, uživamo…gledamo….sunčice….opet zamišljam…samo to i mogu…
Večeras je Sunčice rođendan tvoj. Još malo i pjesma naša će proć'. Vino i svijeće, na stolu ruže dvije, a znam da ipak nećeš doć'. Sretan ti rođendan želim.
Tvoj zaboravljeni prijatelj
P.S. Sreću koju ti želim podjeli s onim koga voliš, jer ta sreća je i suviše velika za tebe samu…
Post je objavljen 19.11.2010. u 00:01 sati.