Gledam danas te slike Vukovara, dva dokumentarca, ne možeš razluciti koji je bolji od boljeg. Nekako se ne želim sjecati proslosti, rata, ali zapravo konstantno je to negdje u meni. Nisam još nikada bila u Vukovaru, a zapravo imam neku cudnu potrebu otici tamo. Žao mi je što je prošla još jedna godina, a još nisam vidjela Vukovar.
Ne bih voljela opet pricati o ratu, ali kad gledam sve te slike nikada ne mogu ostati ravnodušna. Duboko osjecam da cu i dalje "rasti", a da neke slike nikada neće izaci iz mene. Ponekada se uopće ne želim toga sjecati, drage volje bih ostavila to iza sebe, no kad vidim te slike rata, sjetim se sebe, nas koji smo sve to prošli.
Otići od kuće, biti i dan danas stranac negdje, manje vrijedan jer nisi na svome, manje vrijedan jer si protjeran. Nismo mi manje vrijedni, no ljudi brzo zaboravljaju, mi nismo birali, sad kad je sve prošlo neki bi rado da opet pocme. Ne ponovilo se, politika nas zavadila, bilo i ostalo...
Ma da, preteška je to tema, opet će ostati nedovršena prica, a voljela bih da je jednom mogu završiti...
Mi, djeca rata, gdje smo mi?...
Post je objavljen 18.11.2010. u 23:38 sati.