Pothodnik
Tek kad je ušao u svoju kuću i pažljivo zaključao vrata, Časlav, šezdeset i sedam godina mu je, a već pedeset godina svima poznat kao Čarli, osjeti slabost. Koljena su mu zadrhtala, a ispred očiju zamaglilo, pa je bio prisiljen nasloniti se na zid i čekati trenutak kad će slabost koja mu je obuzela čitavo tijelo, popustiti. Kad će se moći ponovo kretati.
Osjetivši kako je taj trenutak konačno nastupio, Čarli se polako odvoji od zida i zakorači hodnikom prema kuhinji. Hodnik je bio taman, ali Čarliju svjetlo nije bilo ni potrebno. Snalazio se vrlo dobro u ovom mraku već mnogo godina. Samo je iz dnevne sobe izvirala slabašna svjetlost: to njegova Lovorka gleda nešto na televiziji.
Kroz sjećanje mu na trenutak bljesnu ona daleka jutra, kad bi ustajao u pet sati ujutro i potiho, pazeći da ne stvara buku, kuhao kavu i spremao se za posao. Zaposlio se u brodogradilištu kao elektrozavarivač još kao dvadesetogodišnjak, odmah nakon povratka iz vojske i sve do mirovine ostao je na tom mjestu. Sad je u mirovini već osam godina, ali se još uvijek nije mogao navići na lijena jutra. I dalje je ustajao u pet sati, kao da u šest mora biti u brodogradilištu.
Prošavši hodnikom uđe u kuhinju i tek tada upali svijetlo. Otvori ormarić i izvuče bocu sa domaćom rakijom, lozovačom. Natoči si čašicu i ispije je nadušak. Malo mu se boje povratilo na blijedo lice. Osjećajući kako mu alkohol daje toplinu, natoči još jednu čašicu, pa sjedne.
Što mu se to dogodilo? Zar u njegovom gradu? U gradu u kojemu živi već pedeset i devet godina i kojeg poznaje i voli. Što se to događa sa ljudima?
Tužno vrteći glavom, Časlav, od svih zvan Čarli, otpije još jedan sasvim mali gutljaj, osjećajući kako mu na oči naviru suze. Pokuša ih suzdržati, ali bez uspjeha. Zašto? Pitanje je odjekivalo u njemu, dok se prisjećao događaja od prije samo nekoliko minuta. Mirno se ...
... kao i svake večeri vraćao kući dobro mu poznatim putem. Večer je, kao gotovo i svaku drugu svoju umirovljeničku večer, proveo u obližnjoj starinskoj gostionici u kojoj je bilo dozvoljeno kartati se. Ta je gostionica jedina u kvartu odolijevala pomahnitaloj promjeni i ostajala starinska, sa toplim i mirnim domaćim ugođajem. U njoj su se većinom sakupljali ljudi poput njega, Čarlija, pa uz čašu ili dvije, igrali karte, razmjenjivali novosti i naravno, brstili politiku, jer to se nikako nije dalo izbjeći.
- Hoćemo li još jednu? - upitao je njegov prijatelj Pero, kad su završili još jednu, četvrtu po redu partiju, pogledavajući svoje dugogodišnje prijatelje s nadom u očima: Pero je živio sam i nije mu se odlazilo kući.
- Žao mi je, ne mogu - odbio je Čarli pogledavši na veliki sat koji se sjajio na zidu: devet sati i vani je već bila mrkla jesenja noć.
- Tek je devet - nagovarao ih je Pero.
- Ne mogu, znaš to i sam - odgovorio je Čarli. - Ne dođem li do devet i pol, Lovorka se zabrine.
- Jednom možeš zakasniti.
- Večeras ne!
Ostala dvojica sa kojima su kartali, sa uživanjem su slušali njihovo prijateljsko natezanje riječima, koje se ponavljalo gotovo svake večeri. Na izboranim im je licima titrao osmjeh zadovoljstva.
- Uvijek to kažeš - bockao je Pero. - Kad ćeš se ohrabriti i ostati malo duže?
- Dovoljno sam hrabar.
- Dokaži!
Čarli se osmjehnuo i zamahnuo stisnutom pesnicom prema neobrijanom licu prijatelja, zaustavljajući udarac tik ispred Perine brade.
Pero je jauknuo i zateturao nekoliko koraka unazad, baš kao da ga je udarac istinski i bolno pogodio, držeći se za bradu i složivši bolnu grimasu na licu. Zaustavi se tek kod šanka.
- Siledžijo! - rekao je plačljivim glasom.
Svi prisutni u gostionici nasmijali su se njihovom malom igrokazu i šaljivim povicima popratili njihov izlazak.
- Ideš okolo? - upitao je Pero, kad su izašli u vlažnu i neugodno toplu jesenju noć.
- Ne - odgovorio je Čarli. - Idem kroz pothodnik.
- Mračno je u pothodniku - primijetio je Pero. - Jednog ćeš dana vrat slomiti. A sjećaš li se, kako je bio krasno osvijetljen kad su ga završili?
- Sjećam se.
- Ali nije dugo bio osvijetljen - nastavio je Pero. - Mangupi su čitavu instalaciju poskidali preko noći. Sad pišaju u njemu. Smrdi ko kuga. Zašto uporno prolaziš kroz njega?
- Zato - odgovorio je strpljivo Čarli, jer nije im ovo bio prvi razgovor na tu temu - jer, ako idem okolo, putem koji mi ti predlažeš, hodam više od dva kilometra, a ovako sam za čas kući. Samo presiječem. Uostalom, ti to dobro znaš.
- Znam - priznao je Pero, pa dodao obješenjački namignuvši: -Ali onako i mene dopratiš do moje kuće.
Čarli se nasmija i potapšao Peru po ramenu, dok su rijetki automobili prolazili pored njih u vlažnoj noći.
- Kad smo bili mladi - rekao je Čarli osmjehujući se - mislili smo da ćemo u ovim godinama biti strašno ozbiljni. A vidi nas sad! Samo se zezamo.
- Nismo se ni nadali da ćemo doživjeti ove godine - priznao je Pero. - Barem ja nisam. A ti?
- Ne znam. Mislim da nisam ni razmišljao o tome.
- Vidi nas sad! Bližimo se sedamdesetoj, mnogi su naši ...
- Znam tu priču - prekinuo ga je Čarli: stigli su do točke na kojoj su se morali rastati. - Ostaj mi zdravo!
- Vidimo se sutra! - dobacio je već za Čarlijevim leđima Pero.
Čarli je samo zamahnuo rukom u noći, nije se okrenuo. Laganim i opreznim korakom, jer posvuda je bilo otpalog lišća i mogao si se lako poskliznuti, krenuo je sporednim putem koji će ga za čas dovesti do pothodnika, a odmah zatim i do njegove kuće. Poznavao je svaki korak puta, bezbroj je puta ranim jutrom, žureći se na posao u brodogradilište, jurio niz ovaj isti put. Ali je onda bio mnogo mlađi, mnogo spretniji, elastičniji. Sad se nije usuđivao žuriti. Polako, koji minut više ili manje, ništa mu nije značilo.
Njegov prijatelj Pero ima pravo, naravno. Bilo bi pametnije pothodnik obilaziti u luku i hodati dva kilometra više, ali ... Čarli se osmjehivao u noći, znajući da nikako ne može prihvatiti starost koja je zakucala na vrata njegovog života. Oduvijek, od kad zna sebe, bio je snažan, nesalomljiv i sad, kad bi se zadihao hodajući uz stepenice, sa čudom bi zastajao i sjećao se onih dana, kad je grabio po dvije, pa i tri stepenice odjednom. I kad nikad nije osjećao umor. Nakon napornog posla u brodogradilištu, on bi se brzim i laganim koracima vraćao kući. Ali ta su vremena prošla, prošla zauvijek. Hoćeš-nećeš, moraš to priznati.
U mraku, nije bilo mjesečine, počeo se nazirati pothodnik i Čarli je bio sretan zbog toga. Njegova se kuća nalazi odmah gore, malo više iznad pothodnika, čim izađe iz tamnog otvora. I kad bi stupio u sam pothodnik, Čarli bi računao da je već stigao kući.
Nešto je bljesnulo u mraku pothodnika i privuklo Čarlijev pogled. Netko se nalazio u pothodniku. Zaškiljio je malo i u mraku razaznao žar cigarete. Klinci. Sigurno klinci. Puše i piju u pothodniku. U posljednje ih je vrijeme redovito viđao. Kad god bi prolazio pothodnikom, netko bi od mlađarije visio tamo sa cigaretom u ustima i plastičnom bocom nekog pića. Obično bi to bilo vino, osjećao je njegov miris.
Čarli se uspravio i sigurnim korakom, pokazujući odlučnost, počeo se uspinjati stepenicama, ulazeći u sve dublju tamu.
- Hej, stari! - pozvao ga je mladi glas iz tame. - Nabaci nešto love.
Čarli se nije zaustavio, nije promijenio ritam koračanja. Produžio je dalje, kao da nitko ništa nije rekao.
- Gluh si? - upitao je onaj isti glas iz tame.
Čarli je nastavio ubrzano se uspinjati, ali onda ispred njega zakorači drugi mladić. Čarli mu je vidio golobrado lice obasjano žarom cigarete, kad je mladić povukao duboki dim.
- Nisi čuo mog prijatelja? - oštro je upitao mladić: stajao je dvije stepenice iznad Čarlija i nagnuo se nad njega isijavajući opasnost.
- Nemam love - rekao je Čarli i zastao: bio je prisiljen stati, jer mladić se nije pomicao s mjesta.
- U to ćemo se odmah uvjeriti - rekao je onaj iza njega.
Čarli se pokušao okrenuti, ali ga je u tom trenutku onaj koji je stajao iz njega, snažno obgrlio pritisnuvši mu ruke uz tijelo.
- Pretraži ga! - zapovijedi napadač svom partneru.
Čarli je osjetio njegov dah koji je smrdio po cigaretama i još nečemu što nije mogao raspoznati i osjećaj mučnine preplavio ga čitavog. Onaj ispred njega, polako mu je i temeljito pretraživao džepove i u mraku pokušavao prebrojati plijen. Svaki put, kad bi povukao dim iz cigarete koja mu je stršila ispod nosa, Čarli bi jasno vidio mladićevu plavu kovrčavu kosu i plave oči koje su podrugljivo sijale.
- Nisi baš bogat - rekao je plavokosi posprdno, konačno uspjevši prebrojati oteti novac. - Jedva za bocu vina.
- Rekao sam ...
Riječ mu je presjekao bolan udarac. Plavokosi ga je nadlanicom snažno pljusnuo po obrazu i Čarli je osjetio krv u šupljini usta.
- Šuti! - obrecnuo se plavokosi. - Nitko te ništa nije pitao.
Onaj iza Čarlija, kojeg Čarli nije ni vidio, odjednom je oslobodio Čarlija čeličnog stiska i čučnuo mu iza leđa. To je bio znak plavokosom koji je zamahnuo šakom i tresnuo Čarlija u čelo.
Čarli je osjetio kako ga obavija neka čudna omaglica i kako beskonačno pada unazad. Pokušao je zakoračiti unazad, ali to mu je onemogućio napadač čučnuvši mu iza leđa. Obuzet stravom, Čarli je osjetio kako pada, pada, beskonačno pada. Gotovo je sa radošću dočekao bolan udarac u lijevo rame i leđa, jer padanje je prestalo. Ležeći na dnu stepenica, nije se ni pokušao podignuti. Znao je kako je prerano za to. Još je uvijek osjećao nemoć u udovima, a strah mu je natjerao kapljice znoja na lice. Otvorenih usta u panici je grabio zrak, kad ga snažan udarac nogom u rebra pogodi.
- Idući put - zarežao je onaj drugi, koji mu je pritisnuo ruke uz tijelo i sasvim mu onemogućio obranu - kad budeš prolazio ovim putem, moraš imati sa sobom najmanje dvjesto kunića! Jasno?
Čarli je klimnuo i dalje ležeći, nije mogao govoriti i gledao u to lice koje se nagnulo nad njega i koje je vrlo sličilo na lice onog napadača kojeg je dobro vidio i upamtio.
"Braća", pomislio je ležeći i dalje na hladnom betonu Čarli. "Pa oni su braća!"
- Moraš plaćati prolaz! - rekao je mladić i nacerio se. - A ovo ti je podsjetnik. Da ne zaboraviš.
Bolan udarac u drugu stranu rebara potrese bolno Čarlijevo tijelo. Ali Čarli nije mario. Bilo mu je jedino važno to, što oni odlaze, puštaju ga živa. Jer mogli su ...
... tko zna što su sve mogli? Čarli pokuša odagnati tu misao, pa nalije još jednu čašicu. Nisu ga udarci toliko boljeli, koliko ga je bolio osjećaj poniženja. Još nikad takvog što nije doživio. Naravno, u mladosti se nekoliko puta potukao, tko nije, ali nije to bilo ništa strašno. A ovo je bilo ... Čarli je uzalud tražio riječ da bi opisao događaj: nije je nalazio. Mješavine tuge, straha, ljutnje kovitlala se u njegovoj nutrini. Ali sve je te osjećaje obavijalo poniženje. Nepodnošljivo poniženje.
- Što je? - upita Lovorka: ušla je u kuhinju, a da Čarli nije ni primijetio. - Nije tvoj običaj ...
Presjekla je riječi i uplašeno se zagledala u Čarlija. Još ga nikad nije vidjela u ovakvom stanju.
Čarli je sjedio ukočeno na rubu stolice, krvava mu je mrlja prljala glatko izbrijanu bradu, a niz lice mu se slijevale krupne suze. Skrenuvši pogled s Čarlijevog lica, jer nije mogla podnijeti takvog ga gledati, primijeti kako mu je čitavo sivo odijelo umrljano blatom i mokro.
- Pao si? - nježno ga upita i s mukom klekne ispred njega, pa položi glavu na njegova koljena, nudeći mu utjehu.
- Da, pao sam - odgovori Čarli i prvi put je slaže u četrdeset godina braka.
Kraj prvog nastavka
Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 17.11.2010. u 15:36 sati.