Marketing
VATROGASCI SA KANTAMA I ČAKLJAMA
KRAGUJEVAC
U broju od 10. studenog 1834. “Novine Srbske” objavile su tekst pod naslovom ,,Dogodivšijse požar u Kragujevcu”. Dopisnik lista je javio da je u noći između 6. i 7. studenog u tadašnjoj prestolnici Srbije u požaru izazvanom upaljenom svijećom, koju je jedan trgovac ostavio priljepljenu uz stub, izgorjelo 11 dućana. Na mjesto događaja došao je i sam knez Miloš, koji je odmah potom naredio ministru unutarnjih poslova Đorđu Protiću da izradi akt koji će regulirati pitanje paljevina.
Ministar je bio vrlo efikasan i već 27. studenog 1834. godine knez Miloš je odobrio Uredbu za gašenje požara, koja je “rasposlata svim velikim serdarima da nastoje da se uredba svuda po Serbiji obnaroduje i nabljudava - primjenjuje”. Prije ove uredbe, kojom je Srbija konačno regulirala pitanje zaštite od požara, prvi pisani trag o antipožarnim mjerama nalazimo još u Dušanovom zakoniku iz 1349, koji članom 99 propisuje: “Ko se nađe da je užegao kuću, ili gumno, ili slamu ili sijeno, da to selo da zapaljivača. Ako li ga ne da, da plati ono selo što bi zapaljivač platio.”
Žar u sijenu
U prvoj polovini XIX stoljeća u Beogradu je bilo više požara sa velikom materijalnom štetom. Listopada1819. u donjem gradu izgorjela je vojarna i konak nadzornika za izgradnju javnih objekata - Bina-emina. Požar je izbio tako iznenada da je nadzornik iz zgrade uspio iznjeti samo kasu, a sve ostalo je izgorjelo. Zabilježeno je da je požar bio tako jak da ,,je veličinom svoje svjetlosti ognjene ne samo Beograd no i Zemun prestravio”.
Travnja 1831. Cvetko Rajović, upravnik varoši Beogradske, izvjestio je kneza Miloša o požaru u dućanu nekog krojača Boška, čiji je šegrt nepažnjom ispustio komad žara u podrum gdje je bilo smješteno sijeno. U požaru potpomognutim vjetrom izgorjelo je 16 dućana, a četiri su djelimično upropaštena. Istog mjeseca na Zereku - imanju u sadašnjoj Ulici kralja Petra Prvog, koje je kupio knežev brat Jevrem, netko je iz vrta na podu pred vratima sobe naložio vatru. Pod se zapalio i skoro su cijela vrata i pragovi izgorjeli. U istom kraju slične paljevine dogodile su se na još nekim mjestima, pa je upravnik Rajović zaključio “da su neki zloumleniki - zlonamjernici naumili izgorjeti "čaršiju”.
Barutsko pitanje
Pred zoru 4. veljače 1834. u dijelu Beograda zvanom Bukureš mala u kući opančara Andre iz nepoznatih razloga izbio je veliki požar. Zbog siline vjetra požar se rasplamsao i progutao sedam sirotinjskih kuća, čiji su žitelji jedva izvukli živu glavu. Načinjena je šteta preko 20.000 groša, a slučaj je natjerao Beogradski sud da Sud općenarodni srpski u Kragujevcu upozori na opasnost koja je prijetila Beogradu. U upozorenju Beogradski sud navodi i primjer trgovca Sime Kovačevića u čijem drvenom skladištu je, osim koža, loja i voska, bilo i 600 oka baruta. “Da se i ona zapalila, sve bi na Savi izgorjelo, požar se ne bi mogao ugasiti dok sve ne bi izgorjelo”, navodi se u izvješću u kome piše da se “u skladištima Turaka i Srba nalazi preko 10.000 oka baruta” (12.500 kilograma).
Afera poznata kao “barutsko pitanje” natjerala je Kneza Miloša da konačno nešto konkretno poduzme po pitanju zaštite od požara u gradovima. Prvo je uputio naredbu bratu Jevremu, tadašnjem gubernatoru Beograda, da nitko ne smije u beogradskoj varoši da drži veću količinu baruta u prodavanici, odnosno da barut mora da se izmjesti i drži negdje kod Batal džamije, na tadašnjem smederevskom putu.
Skupi šmrkovi
U radu “Razvoj vatrogastva i zaštite od požara u Jagodini” Nebojša Manojlović, profesionalni vatrogasni časnik, kaže da je Kragujevac prvi grad na tlu bivše Jugoslavije koji je imao vatrogasnu družinu. U ovom gradu knez Miloš je 1833. godine ustanovio odred požarnika od vojnika iz vojarne, a Manojlović navodi dokument iz kog se vidi da je 15. travnja 1834. godine iz kneževe blagajne izdato 15.832 groša za nabavku jednog šmrka u Beču.Autor navodi i kneževu naredbu iz 1833. u kojoj se vlastima svih većih srpskih varoši nalaže “da više nijedna stambena zgrada ili radnja ne smije biti pokrivena krovom od slame ili ševara”.
Pozivajući se na dokument Povijesnog arhiva Jagodine “Uputstvo Načelstva Okruga Jagodinskog o zaštiti od požara” Manojlović kaže da su već 1835. u Jagodini postojale četiri sprave “protivu požara” i prvi vatrogasci - “osobe koje će pri pojavleniju požara sa pomenutim spravama u pomoć priteći”. Ti prvi vatrogasci nisu imali nikavu zaštitnu opremu ili odijela a njihovu opremu činile su kante sa vodom, čaklje i kofe. A prema uredbi ministra Protića, u gašenju požara učestvuju: čabronoše, kantaši, merdevinari, čakljari, sjekiraši, vrećari...
Za krađu - šibanje
Uredbom je propisano da “čabronoše svagda u svako doba čabrove svoje zajedno s posudama u gotovosti imaju”, merdevinari i čakljari “treba odmah pri pojavljivanju požara ka mjestu požara da požure”, prvi da merdevine namjeste, a drugi da čakljama “iz vatre vade još nezapaljenu građu i druge stvari”. U slučaju da se zapaljena građevina ne može vodom ugasiti, u pomoć priskaču sjekiraši “da se staraju razvaliti je”, a vrećari najprije iz građevina u plamenu, a potom iz onih koje su u opasnosti od požara, iznose stvari na sigurno mjesto. Za ove pomoćnike, nalaže uredba, “treba ljude izabrati najpoštenije i najpouzdanije, za koje je osvjedočeno da što prikriti neće”.
A onima koji požar iskoriste za krađu, kako piše u uredbi, “jednaku onoj pri brodolomu”, član 16 odredio je “šibanje sred čaršije, s tim da mu se ukradene stvari, ako je moguće, o vrat objese”. blic
 |
Post je objavljen 14.11.2010. u 13:31 sati.