Opet sam sinoć lagao samog sebe. Neprospavana noć, neprestano okretanje u krevetu u kojem nisam bio sam, ali opet najusamljeniji na svijetu. Sam samcat u svojoj agoniji osjećaja i misli o tebi. Želja, ljutnja, ljubav, mržnja. Nevjerojatnom brzinom se izmjenjuju i to me ubija. Htio bih se samo nekom izjadati, skinuti ovaj teret sa srca, samo jednom nekom reći kako se osjećam usamljeno kad nisi tu. I poruke od tebe opet ne dolaze minutama, satima…izgledaju mi kao dani. Trenutak te želim, trenutak te mrzim i ne znam što da radim. Ona me pita zašto se ne umirim u krevetu, i ne znam što da joj kažem. Nekad bih najradije sve joj priznao. Rekao bih joj da ne mogu prestati misliti na tebe, rekao bih joj da te volim, rekao bih joj da ne bi ljubav nikad vodio s njom da prvo ne pomislim na tebe i rekao bih joj da kad vodimo ljubav zamišljam da je s tobom vodim, da tebe ljubim ljubeći nju. Koliko puta sam to uradio s njom samo da bih tebe učinio ljubomornom, ali ti to već znaš.
Nikad joj se neću više javiti, obećam sebi, a već sljedeći trenutak se hvatam sam u svojoj laži. Jer kako da ti kažem zbogom, ljubavi moja? Kako da se rastanem od tebe kad te još nisam ni upoznao? Kako da prekrižim tvoje lijepo lice i čarobni osmjeh koji može zaustaviti vrijeme? Kako da prekinem naše višesatne telefonske razgovore kad iznova nalazimo nove teme koje trebamo zajedno proći? Kako da zaboravim jedinu osobu na svijetu koja me razumije i kojoj sve mogu reći? Kako da kažem zauvijek zbogom najboljoj prijateljici? Volio bih da mi netko odgovori na ova pitanja jer jedini odgovor koji ja znam je jednostavan: NE ŽELIM, NE ŽELIM i točka! Još me više ljuti činjenica da i ti osjećaš isto kao i ja, i ne usuđujemo se poduzeti ništa. Želim tvoj dodir samo za sebe, želim tvoje usne spojene samo s mojima, želim te pored sebe, samo za sebe.
Vrijeme prolazi, nakupili se mjeseci. Uskoro će i tvoj rođendan, a tako mi se daleko činio ljetos. Nadao sam se da će s vremenom popustiti ovi ludi osjećaji, da ćemo se ohladiti. E pa imam jednu novost za tebe, sunčice moja…sve se promijenilo i ništa više nije isto. Samo ima jedan mali problem. Promijenilo se tako da te želim više nego jučer. Promijenilo se tako da te sanjam intenzivnije nego prošli mjesec i tako da te volim manje nego što ću te sutra voljeti. Samo te molim sljedeći put kad ti na pamet padne da je pametnije da prekinemo ovo naše nevino druženje, sjeti se kako vrijeme brzo prolazi dok smo zajedno, sjeti se iskri koje lete kad sjedimo jedno pored drugog, sjeti se požude koju osjetimo kad se zagledamo jedno drugom u oči, sjeti se uzbuđenja koje prolazi našim tijelima kad se moje usne spoje s tvojim vratom, kad nam se usne skoro spoje…nemoj odustati od nas…ne još… Pusti me još malo da uživam u ovom, da se nadam i budem sretan. Pusti me još malo da zamišljam da si moja jer poslije toga više ništa neće biti važno…sunčice moja. Vrijeme će stati, oblaci će pokriti sunce, ni ptice neće pjevati jer sve na svijetu tad će žaliti samo još jednu izgubljenu ljubav…
Tvoj najbolji prijatelj
Post je objavljen 14.11.2010. u 13:23 sati.