Zbog jednog tužnog dječaka
ne pojavljuje se sunce.
Svijet staje i otvara se zemlja.
Sve vuče u svoju ružnu tamu.
Zbog jednog dječaka u opasnosti.
U tom potpunom mraku,
raskuštrana vjetrom,
lamaćem rukama
boreć se s nevidljivim neprijateljem.
Gubim dah.
Noge ne slušaju.
On dolazi poput malog kristalnog anđela.
Poput kristala koji lomeći svjetlo prosipa energiju.
Sitni srebrni prah nalazim na ramenima.
Energiju i dah ostavlja mi na nekoliko dana.
Zahvaljujući njemu
hodam.
Ne mogu objasniti tu dragocjenost,
tu silinu prepoznavanja.
Ni njemu ni sebi.
Pa grlim svjetlost i hodam.
Preplašim se s vremena na vrijeme
samo svog vlastitog smijeha..
Post je objavljen 14.11.2010. u 12:16 sati.