Marketing
The last Rose of Summer (15), short story ...
photo by rU
Dosta je samo biti
Jedno uz drugo se sviti
U moru zelene boje
Tek rosa ... suze su tvoje
To ljubav iz oka ti zrači
Ej mala ... daj ne plači ... ne plači
(Dragan Gortan)
Posljednja ruža ljeta (15), kratka priča
Rose posegne za olovkom i dok joj je Silvestar virio preko ramena na papiriću ispiše jednu jedinu riječ, presavi papirić 'načetvero' i sakri ga pod jastuk.
...
Silvestar posegnu pod jastuk i izvuče ceduljicu.
Pročita napisanu riječ u hipu i podiže pogled. Pogledi im se susretoše i Rose se zapita: Što li se sve ogleda u tome pogledu?
Ne rekavši ni riječ, Silvestar ponovo spusti pogled na ceduljicu. Čitao je, ponovo i ponovo, tu jednu jedinu riječ, kao da se ne radi o jednoj jedinoj riječi nego o čitavom romanu. Da ne bi zaplakala, Rose se glasno nasmija.
Ne, nemoj ...
Nemoj se smijati ...
Molim te, Rose, ne smij se ...
Jer, nastaviš li se smijati, pomislit ću - ono što si napisala samo je šala ...
Usne su mu se grčile i glas mu puče, odjednom, usred rečenice. U pet godina koliko su bili zajedno, Rose nikada nije vidjela da je Silvestar u toj mjeri izgubio vlast nad sobom. Suzdržan i samoironičan, on bi najčešće sve pretvarao u šalu na vlastiti račun. Nazvao bi sam sebe starim jarcem ili magarcem, narugao bi se vlastitom uspjehu, umanjio bi svaku pohvalu na svoj račun. Rose bi se zbog takvih šala često naljutila pa bi ga počela razuvjeravati a on bi se tada nasmijao i rekao joj: Zar ne vidiš, mila moja - to ja samo 'fishing for compliments' ....
Silvestar nikada nije koristio 'velike riječi' i često se znao podrugnuti ljudskoj sklonosti prema patetici: Samo mali ljudi svaku drugu riječ započinju velikim slovom ... Istina, Pravda, Poštenje, Vjera, Ljubav, Vječnost ... kao da sami sebe uvjeravaju u vlastitu veličinu ...
No, ne slušaj mene, mila ... odmah bi dodao smijući se.
Ja sam samo jedan stari zagrižljivac ...
...
Riječ koju je Rose napisala na ceduljicu nije bila jedna od onih riječi koje se obično započinju velikim slovom. A ipak, dok ju je pisala, Rose se na trenutak zapitala neće li se Silvestar, pročitavši je, nasmijati njoj koja je tu riječ napisala ...
Sada, dok je gledala Silvestra na rubu suza, Rose se pokuša nasmijati.
Silvestar je volio njezin smijeh. Nitko se ne smije poput tebe ... znao bi joj reći. Nikada nisam sreo ni jednu odraslu osobu koja se zna smijati tako punog srca, tako dječje bezazleno, tako vedro kao ti ...
Dok joj se dušnik grčio, Rose se pokuša nasmijati.
Uspijem li ... pomisli ... moj će smijeh odagnati grč sa Silvestrova lica.
I, kad je već pomislila - uspjet će joj, ona koju Silvestar u zajedničkih pet godina nikada nije vidio zaplakati, brizne u glasan plač ...
(nastavak slijedi)
za one koji ne prate priču:
Post je objavljen 13.11.2010. u 14:11 sati.