ne znam koliko sam svjesna toga da će jesen ovih dana prolazi, da će dani postati hladniji i da će pasti i prvi snijeg i da će moje 'pusti, tek je jesen' postati besmisleno.
pa bome ne znam ni ja. inače ne obraćam pažnju na velika odricanja i velike planove. no ovih se dana hvatam za besmislene stvari. svakodnevno srećem iste nepoznate ljude u autobusu za zapad, smišljam njihove životne priče i smijem se sama sebi. mislim ovaj vikend proživjeti ljeto, neko trodnevno, tek toliko da me ima. jer ipak trebam nazvati neke ljude, otići na obećane kave ili pića (iako znam da ipak neću, osim možda jednog pića), treba se baviti knjigama onako kao nekad i pričati o glazbi u sjenici s velikim ambicijama koje ćemo kasnije, naravno, prosuti u vjetar. uz to sve mi treba neko tko će me uhvatiti ako mi se tlo pod nogama počne gubiti iz opravdanih razloga. danas pišući o tome, mislim si da je sve to pomalo nezgodno i glupo.
pa me počnu opet neke misle bespotrebno gnjaviti, a ja pomislim na knjigu iz psihologije. zamišljam si zimski zagreb, savu, trg i zanemarujem ove jesenske laži. samo zbog toga mogu i znam sjediti, šutiti i pravit se da razumijem sve većinu dana. nekad se dogodi da kažem da užasno gubim vrijeme svagdje i sa svima, ali onda me oni navedu da promijenim mišljenje minimalističkim glupostima koje, vidiš, mene znaju podići s dna. mislim da ne volim ljude, ali znam da bez ljudi ne mogu. i nikad više neće postojati nikakva rutina, osim petkom kad mi kažu da radim kako me volja, a ja pokušam sakriti da sam jedva čekala da se izgubim u svojim odlukama, obvezama i izborima baš onako kako me je volja.
i ne pitaj me onda, jer ne znam kad ću konačno postati svjesna ove stvarnosti oko mene.
Post je objavljen 12.11.2010. u 10:11 sati.