Ovo je priča u kojoj će svako pronaći dio sebe, o djevojci koja je željela biti nešto više, a ustvari svakim danom postajala je sve manja, padala sve niže...
I sad, sad sjedi na dnu i čeka da joj netko pruži ruku i podigne je sa dna, a taj netko je poseban, taj netko nije bilo tko.
Taj netko ima pogled pred kojim se ona topi, taj netko ima ruku koja joj daje snagu, liječi svaku ranu, ali taj netko možda više nema snage da se bori za nju…
tužno…
Izgubljena, zbunjena i ponesena ludostima i mladošću tražila je svoj put, tražila je svoju sreću u suludim pričama. Željela je biti kao neke druge... I mislila je da je to sreća. Živjela je nečije živote, u rijetkim trenutcima svoj. Njen problem je razgovor, “standardna” priča ali priča koja ju je i dovela do dna.
I bila je dobra, dobra svima osim sebi, a nikada nije osjetila zadovoljstvo dok nije poljubila njega. Izgubila je bila osjećaj za ljubav, za nježnost, nije znala šta je ustvari istinska sreća i zadovoljstvo, nije znala cijeniti prave vrijednosti, prave stvari i osobe, a onda je on promijenio sve to.
Zavoljela je njega, zavoljela kao nikoga do tada.
Ali njena nesigurnost, strah su dovele do toga da ga izgubi... , i izgubila je njega, njega koji je možda bio zaljubljen u nju, njega koji je možda volio... I sada sjedi negdje, tužna i svjesna stvarnosti, usamljena i bez “prijatelja”, željna njegovog pogleda, željna njegovih usana i dodira i želi samo jedno, želi reći mu istinu, pravu istinu, a onda pustiti ga neka odluči… Želi samo još jednu priliku, možda je i zaslužuje…
Nepoznat autor
Post je objavljen 12.11.2010. u 00:23 sati.