Kako svaki svećenik treba imati oporuku to sam i ja ovo malo svoje sirotinje podijelio kako sam najbolje znao, i dok sam napisao zaključnu rečenicu: ''Gospodine, budi milostiv meni grješniku'', stegla me oko srca neka zebnja i pomislih – to je to. Oproštaj svih oproštaja, kada se ništa ne može ponijeti, kada se ništa ne može promijeniti, ispraviti, dodati ili oduzeti. To je odlazak kada se više nema čemu niti našto okrenuti. Svi rastanci su mi u životu teško padali, ali pomisao na onaj konačni protresao me do dna duše.
Puno sam puta pročitao kako čovjek današnjice ne razmišlja o svom odlasku s ovoga svijeta i kako ne želi o tome slušati. Naprotiv, osobno mislim da je to kriva procjena jer upravo to je vrlo česta tema koja nas zaokuplja kada smo sami, ali isto tako, toliko bolno osobna da nemamo snage o tome naglas razglabati s drugima. Svi mi dobro znamo da će taj dan D sigurno doći, ali kako će to biti? Hoće li se sve to odigrati u jednom strašnom grču i tupom strahu ili ćemo imati tu milost da pri svijesti s molitvom na usnama izgovorimo: ''Dođi Gospodine! – maranatha'', kako su to imali običaj zazivati prvi kršćani. Tako su se pozdravljali u tom duhu su živjeli, kako ih ne bi iznenadila tjelesna smrt ili nedaj Bože još gore, ona konačna koja se zove smrt premda se ne umire, ali se gubi život u svjetlu Božje prisutnosti i zajedništva svetih.
Ne tako davno prolazili smo alejama i drvoredima kroz naša groblja na Svi Svete. S drveća je padalo lišće. Odumiranje vegetacije pred zimu u nama budi sjetne misli. Ali to je samo privid. Priroda se već sada priprema na novi život. Na drveću se već naziru pupovi iz kojih će se na proljeće razviti novi listovi, novi cvjetovi, novi život.
Vjera, utemeljena na Objavi, također nas hrabri i govori; ovo nije svršetak, postoji život nakon tjelesne smrti. Život kakav ne možemo niti zamisliti, jer radi se o duhovnom, višem, savršenijem životu.
Naš život ovdje na zemlji nije konačnica, kojom sve završava. On je tek priprava za onaj vječni, savršeniji. Isus, govoreći u evanđelju o konačnici, upozorava malu zajednicu, jezgro Prve crkve, na nevolje koje će zadesiti one koji su povjerovali, ali na kraju nadodaje: ''Svojom ćete se postojanošću spasiti.'' (Lk 21. 19).
Postojani na putu vjere, svijesni da je naša prava domovina na nebesima, možemo smireno i u tihoj radosti iščekivati onaj sudbonosni tren susreta s Gospodinom – Izvorom vječne radosti i sreće. Amen.
Molitva vjernika
Puni pouzdanja u Božju dobrotu, iskrena srca iznesimo svoje molitve.
1. Prosvjetljuj svojim nebeskim svjetlom Crkvu, da bude putokaz na putu prema nebeskoj domovini. – Molimo te.
2. Pastire Crkve potiči da budu iskreni nasljedovatelji nebeskog Učitelja. – Molimo te.
3. Svojim blagoslovom ispuni vjernike da upoznaju otajstvo života na zemlji, kako bi težili prema onom vječnom i neprolaznom. – Molimo te.
4. Daj, Gospodine, da u radosnom oduševljenju tražimo tvoje putove koje nam nudiš kako bismo ti se približili. – Molimo te.
5. Nadahni svojim Duhom našu zajednicu da u radosnoj nadi hodimo kroz život. – Molimo te.
6. Naše mlade usmjeruj prema vrijednostima koje će ih osloboditi zla i ropstva grijehu. – Molimo te.
7. Naše pokojne uvedi u svoje kraljevstvo svjetlosti i mira. – Molimo te.
Primi i usliši Gospodine naše molitve, te nam daj i ono što neznamo ili se ne usudimo moliti. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Post je objavljen 11.11.2010. u 09:24 sati.