Na moj posljednji mejl o nagradi koju sam primila za jedan stručni inovativni projekt, odgovara mi moja prijateljica kako mi je ovo plodna jesen. Doista je tako, jer sam nedavno svečano primljena i u svoj stručni ceh, da to tako nazovem, budući da ne želim blog opterećivati s previše informacija. Što zbog toga da prividno zaštitim svoju privatnost (iako mi je potpuno jasno da nenavođenje imena za nekoga tko želi nešto više doznati o meni nije nikakva prepreka), ali još više zbog toga što mi se važnijim čini baviti temama koje proizlaze iz mog života, a ne toliko imenima, vrstom posla i sl, jer i ja volim stvarati sliku o blogerima o kojima ne znam čime se točno bave. Neka to ostane neka imaginarna prednost ovog našeg virtualnog druženja.
Ali nisam samo ja ovu jesen zakoračila u svijet stručnog prepoznavanja i primanja, natjecanja i nagrada. Kao prava nasljednica Savršenog, koji je svoja natjecanja i medalje već dobrim dijelom odradio i djevojčica je nedavno imala svoje prvo pravo plivačko natjecanje.
Kako je bilo? Svaki puta kad se sjetim tog natjecanja i djevojčice na njemu, pomiješaju mi se osjećaji veselja, nelagode, ponosa i suosjećanja... a najviše osjećaja da učimo skupa s njom i kroz nju.
Prvo što smo još prije natjecanja Savršeni i ja naučili (ja sam u svojoj nesavršenosti to prije shvatila od Savršenog) je da unatoč neslaganju s načinom treniranja, želimo li da djevojčica dalje pliva i napreduje, trenutno nemamo drugog izbora nego je prepusiti trenerici s kojom će krenuti na natjecanja.
Djevojčica i ja smo naučile (Savršeni je u svojoj savršenosti to znanje već posjedovao) i da se kroz natjecanja uči jako puno i da je s time vrlo usko povezano i napredovanje. Treninzi i pripreme su jedno, ali na natjecanjima se u posebnim okvirima i okruženju postižu (barem kod djece) najbolji rezultati i zaokružuje napredak.
Dakle, puna elana i (samo)pouzdanja krenula je i naša djevojčica u svoju prvu natjecateljsku bitku. U pratnji su bili osim Savršenog i mene i jedni baka i deda.
Organizaciju takvih natjecanja za djecu i juniore u Beču vode uglavnom sportski političari s neizbježnim trbusima, koji već vizualno ne odražavaju sportski način života. Ne opterećuju se sitnicama kao što su potrebe malih natjecatelja. Tako su na zagrijavanje pustili najmlađu grupu, u kojoj je bila i djevojčica da, za prvi puta uvedenu disciplinu kraul-noge, koriste svoje daske za plivanje, a onda su neposredno prije utrke izvadili službene daske, koje su potpuno drukčije oblikom i s kojima djeca nisu nikad plivala i nisu uopće znala kako ih treba držati. Ako se pravilno ne drže, rade otpor i usporavaju plivanje. To je bio prvi šok i nevjerica. Nakon toga je uslijedio drugi. Naime, jedan junior je demonstrirao kako treba startati tj. skočiti u vodu, te koji zvižduk je za pripremu, a koji zvižduk je za start, te je i preplivao dužinu bazena nogama kraul. Kako je djevojčica bila u prvoj grupi i nikada prije nije doživjela start, a majstor za davanje starta je zazviždao, djevojčica je na taj prvi zvižduk (za pripremu) odmah skočila u vodu i počela jedina plivati ko sumanuta. Kako smo i Savršeni i ja kao treneri kluba imali pristup bazenu, on je oboružan fotoaparatom i neophodnim naočalama na nosu spremno čekao da ju snimi, a ja sam joj s ostalima vikala da stane. Budući da ju nitko nije mogao povicima zaustaviti, Savršeni je skinuo naočale, odložio fotoaparat i skočio u bazen zaustaviti ju, kako ne bi došla do cilja i tako, vjerojatno, bila diskvalificirana. Nastao je urnebes na bazenu, roditelji i publika na tribinama je pljeskala, djevojčica je zbunjeno gledala i nije joj bilo jasno što se događa... Scena za pamćenje.
Nakon ponovljenog starta, djevojčica je već bila i zbunjena i izmorena, držala je službenu dasku u položaju koji ju je usporavao i stigla je četvrta. Izašla je iz bazena totalno obeshrabrena i na moju neprimjerenu reakciju, pomiješanu smijehom i pitanjem o startu, počela je plakati...
Nisu pomogli niti svi zagrljaji, ohrabrenja i pohvale sa strane. Vlastito iskustvo se kovalo u momentu i to je nezamjenjivi trenutak kojeg i kao roditelj očito treba izdržati. Nismo ju mogli zaštiti od blesave organizacije i ignorancije organizatora. I dobro je da nismo. Jer će ih u životu doživjeti još pregršt. Ovo je bio jedan početak, barem što se plivanja tiče i mi smo bili kraj nje.
I što sada? Već na bazenu su se iskristalizirala dva različita pristupa situaciji. Prva reakcija djevojčice je bila kako ne želi poslije plivati u štafeti, za koju ju je trenerica već predvidjela. Ja sam joj kao prava brižna majka, kojoj je osjećaj djeteta najvažniji, rekla kako naravno ne mora plivati ako ne želi, a baka je zaključila kako joj je ovo dosta iskustva za jedan dan. Pustili smo ju da se smiri i poigra se s drugom djecom, koja su čekala proglašenje pobjednika. Savršeni i trenerica su još jednom razgovarali s djevojčicom, koja je nakon primitka diplome već bila puno bolje volje, jer je shvatila da je unatoč problemu sa startom ostvarila nešto vrijedno. Ja nisam prisustvovala razgovorima o (ne)sudjelovanju u štafeti, jer mi se učinilo da ja kao mama ne spadam nužno u taj svijet njezinih trenera. Odluka djevojčice je, nakon razgovora s trenericom i tatom, bila da će ipak plivati u štafeti, ali pod jednim uvjetom. A taj je bio da ne mora prva startati, već da pliva kao druga članica štafete - ona starta tek nakon što prva članica štafete ispliva svoju dionicu i dotakne rub bazena. Uvjet je prihvaćen i dogovor je zapečačen. Ja sam nakon posla i umora od vrućine i uzbuđenja s bakom i dedom otišla kući, a Savršeni je ostao do kraja natjecanja s djevojčicom. Njezina je štafeta pobijedila i djevojčica se vratila vrlo ponosna i zadovoljna, sretna što je ostala do kraja i tako isprala onaj prvi gorak dio natjecanja. A evo što je djevojčica naučila iz ove priče.