Marketing
nedokaziva preventiva
- revitalizirani post od 10.11.2010.
Nešto najmrže što se maloj djeci povremeno događa jest da im roditelji ili netko drugi stariji krate nokte. Ne zna se što je pri tome gore, da li to što moraju prekinuti zabavu s kojom su se do tada bavili, što moraju mirno sjediti nepodnošljivo dugo vremena ili što odrasli prtljaju po vrhovima prstiju. Sve zajedno – užas! Ako se djeca bune, rogobore ili se otimaju, odrasli pomahnitaju, pa bude još gore. Nervozni odrasli sa škaricama tada često zasijeku preduboko da se čak i krvca pojavi. I zašto sve to? Zbog potpuno besmislenog zahtjeva odraslih s kojim dođu kad se zažele nekoga maltretirati. Pa što ako im izrastu nokti, što?
Roditelji i stariji imaju neka nesuvisla obrazloženja zašto to rade. Kad ih se ne bi sjeklo, nokti bi izrasli po pola metra! Ako je nokat predugačak, može se slomiti. To nije lijepo! To nije higijenski! Nije zdravo, izrasle bi zanoktice... Sve bez veze; nijedno malo dijete nije čulo za ikoga kome se išta loše dogodilo zato jer mu roditelji nisu potkratili nokte. Ako neko dijete grize svoje nokte, ako ih samo krati zubićima, ni to odraslima nije dobro.
Djeci preostaje samo mrziti to što im rade i dok im to rade mrziti i one koji im to rade, ništa drugo. Zar nije tako? Prisjetite se kada ste i vi bili djeca. Postavite se na trenutke u kožu djeteta kojeg pozivaju kroz prozor da prekine igru i popne se u stan da bi ga izvrgli torturi. Rijetka su djeca kojima je to svejedno, a još rjeđa ona koja mogu u tome uživati jer će nakon toga imati uredno obrezane i čiste nokte.
Uzaludno je i gotovo nemoguće objasniti bilo kome da je nešto neugodno zapravo nužno i korisno, svako riječima opisano zlo je neuvjerljivo onome tko ga nije iskusio. Djetetu koje se plaši injekcija ne može se objasniti da su bolesti protiv kojih ga se kani cijepiti daleko gore. Infantilac koji juri dvjesto na sat mora se prvo skršiti da bi shvatio koliko je to opasno.
Postoje neke životne paralele kod živih bića. Recimo, fetus u razvoju prolazi faze evolucije. Nehistorijski narodi ponašaju se infantilno, a mlade demokracije pate od dječjih bolesti. Evo još jednog primjera…
Zar se nisu svi ex-yu narodi ponašali kao mala djeca koja mrze torturu odraslih sa škaricama? Zar nisu mrzili kad su ih navodili i tjerali na ono što im nije bilo ugodno, podsmjehivali se upozorenjima koje su dobivali kao obrazloženja zašto je to korisno, jedva dočekali da se toga oslobode? A kad su ih pustili da im ponarastu nokti iznikle su ne samo kandže, pandže i čaporci nego i očnjaci, oduševljeno su se međusobno poklali kao raspuštena djeca i danas imaju točno ono od čega su ih čuvali, a oni nisu vjerovali, i prema najnovijim istraživanjima 90% ljudi je manje ili više nezadovoljno, ali od toga ima malo koristi.
Post je objavljen 07.11.2015. u 10:54 sati.