Da, život ide dalje. Lady Ga-ga, gu-gu, ali to ne znači da treba zaboraviti na ono što bi u nama trebalo biti neumrlo. Ponekad strepim da je ovaj narod pretvoren u infantilnu, amorfnu masu, da nismo dostojni ni slobode ni žrtava koje su za nju pale. Raznorazni spektakli važniji su nam od tišine u kojoj bismo trebali zastati i preispitati sebe, vlastitu povijest i savijest. Ne, nisu nam krivi drugi za sve što trpimo, krivi smo sami. U ovoj zemlji sve je važnije od stvarnih problema. Bježimo u zabavu i tričarije, u opsjenu, i ne želimo se suočiti s činjenicom da smo duhovno i moralno devastirani. Hrvatska je poput umanjene replike Titanica koji tone u tihoj, hladnoj noći, dok na njezinoj palubi odjekuje glazba i pijani metež. Da, netko svira i klavir, prede neke svoje preludije, valjda je to Josipović. Hipnotizira nas, uspavljuje, kao studen sjevernih mora. Što je ostalo od one slavne i nepokorne Hrvatske?
Prijekor i prijetvornost
Umjesto da svi u tišini hodočastimo na grobove Ovčare i tamo plačemo s neutješnim majkama koje su Borisu Tadiću dostojanstveno okrenule leđa, mi ih ostavljamo same. Njihova bolna, majčinska intuicija i njihove molitve prepoznale su demonski scenarij. Neshvatljivo mi je da se cijeli Vukovar nije mogao podignuti na noge i u mirnoj procesiji doći na obalu Dunava, i samo prijekorno, u miru i tišini, gledati u tog Tadića i njegovu svitu, i ne dopustiti da netko tako zlorabljuje hrvatske žrtve, da na njima demonstrira svoju lažnu sućut! Da Vukovar nije mogao razumjeti da su Tadićev prijetvorni pijetet, njegove floskule o kajanju velika uvreda hrvatskim žrtvama jednog od najstrašnijih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata! Zar je Vukovar tako prestrašen, zar je izgubio svoj ponos i prkos? Neshvatljivo mi je da dopuštamo i da se Predsjednik Hrvatske tako poigrava s pijetetom prema hrvatskim stradalnicima, i da su oni tako usamljeni u svojim prosvjedima, da se tek šačica ljudi usuđuje dignuti svoj glas protiv licemjerja i manipulacija, i da ih gledamo kao čudake ili somnambule!
Nemamo pravo zaboraviti!
Kazna nije sustigla nakaze koje su pirovale nad mrtvim Hrvatima na vukovarskim ulicama! Kazna nije sustigla te monstrume, konduktere smrti u autobusima koji su vozili preko Dunava u nepoznato! Kazna nije sustigla ni one koji su po hangarima klali kao janjad nedužne i prestrašene ljude! Kako te beštije, koje su činile takva zla, mogu uopće i zaspati!? Neka ih progone krikovi nedužnih do Sudnjega dana, kad će doći pred Onoga koji vidi sve i kojemu neće umaknuti! Zato je Tadićev dolazak prestrašna farsa koja ide na savijest svima koji nisu podignuli glas protiv toga, a pogotovo onima koji su priredili teren za povijesnu prijevaru! Mi nemamo pravo zaboraviti na hrvatske žrtve, nemamo pravo šutjeti zbog nekažnjena zločina koji vapije do neba! Nemamo pravo ni oprostiti uime njihovo dokle god se sa strane zločinaca ne pokaže trun iskrenog kajanja! Nema ni pomirbe ni puta u budućnost bez srca čistog i raskajanog! Taj srbijanski folirant misli da će s nekoliko neodređenih fraza poravnati humke i na njima graditi svoj put za Europu, da bi sada trebali oprati ruke i kazati – to je prošlost, idemo dalje! Zar smo doista postali nacija idiota kojima se može prodati takav lažnjak, ili mnoge među nama više ni za što nije briga? Tadić je samo nekoliko mjeseci prije ponovio da je Oluja najveći zločin, da bi mu se nakon svega omogućilo da svojim licemjerstvom oskvrnjuje tako sveto mjesto kao što je Ovčara!
Post je objavljen 06.11.2010. u 22:32 sati.