Tramvaji su inače vrlo popularna mjesta za nas došljake u Zagreb. Cimer je već postao njihov veliki obožavatelj. Ne bu mene niko jebal, odlučio je u sebi jednog dana i krenuo istražiti sve linije, dnevne i noćne. Sada već zna sve brojeve i smjerove kojima voze, najbrže kombinacije sa presjedanjima, sve vozače poimence a bogami velika većina njih zna i njega.
U tramvajima nikada nije dosadno, uvijek možeš očekivati neku akciju i čuti dobru priču.
Najdraža zabava su nam kontrolori. Kako uvijek idemo rpimice, osjećamo se prilično sigurni pa tjeramo šegu s njima. S nama u društvu je mrga širokih ramena, žuljevitih ruku od rada na selu i pogleda na kojem bi mu zavidio i Prljavi Harry. Kada njega kontrolor bojažljivo upita za prijevoznu ispravu ovaj se samo nakezi i pokaže očnjake. Kontrolor uviđa da bi mogo dobit po tamburi i preskače ga. Dolazi do mene, sad svoju frustraciju hoće iskaliti na meni jadnom i plahom. Kartu, zareži na mene. Imam kartu ali nije kod mene. A gdje ti je karta? Eno je kod mog prijatelja kojeg ste maloprije pitali. Ovi moji se cerekaju ko blesavi, čak i Harry pomakne kuteve usana a kontrolor sav crven silazi na stanici i jebe sve po spisku i studente i tramvaje i svoj jebeni posao.
Kad nas ne gnjave kontrolori, zabavljamo putnike tramvaja pričama o našim doživljajima preko vikenda kad smo bili kod kuće u zavičaju.
Vrijeme je svinjokolja a pošto smo svi sa sela ili gravitiramo prema njemu, svak od nas se ima čime pohvaliti.
Ja pričam priču o nesretnoj krmači od 350 kg. Dotična je bila parkirana u svinjcu očito jako svjesna sudbine koja joj predstoji i ne da se uloviti. Men ujak dao zadatak da joj uhvatim njušku sajlom dok on vani ne stavi na vješala pole od prethodne nesretnice. Ja sav ponosan važnošću zadatka koji mi je povjeren nastojim ukrotiti beštiju al ona sve više divlja i ne da se. Polako me već znoj oblijeva od muke jer mi ponestaje opcija a ujak vani već nervozan, jesi li više? Ne mogu, bježi mi stalno, vičem ja očajan. Ujak ljut, jbga zato je i poslo mene tako štrkljavog gore da se ne mora on pentrat u svinjac sa svojih 150 kg ravnomjerno raspređenih na svojih 150 cm visine. Aj, makni se da vidiš kako se to radi, otima mi sajlu iz ruku. Ja se pokunjio i gledam. Ha, ni njemu baš ne ide sjajno, umiče mu stalno a ujak već lud psuje i pizdi. U jednom trenutku krmači dopizdi to naganjanje i odluči promijeniti uloge. Krvavih očiju poleti na ujaka. Ovaj šokiran uzmiče natraške, staje nogom na valov i taman uspije podiči drugu nogu da ga krmača ne udari. Naki mal naravno nije mogo preskočiti krmaču nego ju zajaši natraške. Počinje divlji rodeo, krmača luda, skače i trči po svinjcu a ujak kratkih nogu ne može sići s nje nego samo lamata i poskakuje po svinjcu jašući unatraške. Men suze cure, oh bože da mi je kamera. Upadne on napokon s nje a ja se borim za zrak, bože kako me bole trbušnjaci. Napokon ju uspijemo uhvatiti onako izmorenu jahanjem i izvlačimo van. Vani hvala Bogu snijeg i led a dvorište ravno ko spust u Kutzbuhlu.
Sad ću se ja osvetiti krmači što mi je osramotila ujaka. Zamahnem volejem da joj izmaknem nogu i da ju oborim. Udarac je dobro odmjeren i krme pada, ali avaj i men se zaleđena zemlja izmiče i ja padam pod nju. Ujaku pjena na usta: koljiiiii. Vrišti svinjče, vrištim ja, ne znam na kog ujak misli, možda je još ljut na mene zbog toga što sam mu se smijao. Koprca se krmača nogama, ja se koprcam još jače ispod nje, duša mi oće na nos od straha. Ni majstor od noža nije više najbistriji, ovo nam je 4. svinja danas a on prije svake spizdi 2 čokanjčića rakije, a ni vid mu više nije najbolji. Zažmirim i pomolim se. Nakon nekog vremena koprcam se samo ja, fuuu dobro je, ja sam se ovaj put izmako.
Eeee, dabudete vi tako staromodni, kaže men kolega sa sela. Mi ti više ne koljemo nožem.
Mi ti svinjče ubijemo plinom, stavimo mu crijevo u usta i pričekamo dok se ne sruši. Tad mu prikratimo muke nožom. Jedino smo se ove godine sjebali sa šurenjem. Bilo nam mrsko strugat dlaku pa smo odlučili odma stvar urediti brenerom. Jbga, zaboravili smo da je puna plina i ona eksplodira. Nikad nismo brže rastrančirali svinju, jedino smo morali skidat šunke sa drveća. E, gle u jakni mi osto komad kobasice od prošle godine, zaključi on priču i odgrize poveliki komad.
Eto taman i naše stanice. Silazimo mi, silaze i ljudi i primjetim da se tresu, plaču i drže za stomak. Reko valjda im je pozlilo il im žao svinjčadi, ko će znati te gradske ljude.
Post je objavljen 06.11.2010. u 19:10 sati.