Koga je srbijanski predsjednik Boris Tadić predstavljao jučer u Vukovaru i u čije je ime govorio na Ovčari? To je ključno pitanje. Ako je njegov posjet bio privatnoga karaktera, ako je govorio u svoje ime, a ne i službeno u ime države koju zastupa, čemu onda sva ona ceremonija na najvišoj razini, čemu sva ta mizanscena koja je priređena da bi na hrvatskim grobovima politički poentirao? Njegov dolazak imao bi smisla i puno opravdanje da se došao izričito ispričati za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. U moralnom i političkom smislu Tadić je htio dobiti puno, a ne uložiti ništa osim jedne ljudske geste koja ga nije ničega stajala – ni pokajanja, ni stvarne isprike, ni pravih odgovora!
Sve je to bio jedan veliki politički blef koji je poslužio kao igrokaz za Europsku uniju. Blef u kojemu su sudjelovali predsjednik Ivo Josipović i premijerka Jadranka Kosor. Blef u kojemu su predstavniku zemlje agresora priredili pozornicu da pred svijetom, na tako jeftin i neiskren način, relativizira istinu.
Spretna protokolarna prijevara
Zašto mislim da je Tadić bio neiskren? Ne ulazim u njegove privatne motive i emocije. Ovdje se ne radi o njegovom privatnom stavu i mišljenju, nego službenoj poziciji jedne države i njezina odnosa prema vlastitoj povijesti i agresorskom ratu kojeg je vodila protiv susjeda. S ljudske strane, njegova je gesta možda bila dobronamjerna i, kad bi njegov nastup gledali samo u tom kontekstu, onda se ponuđena ruka pomirenja može u znak pristojnosti i civiliziranosti prihvatiti kao izraz žaljenja. Ali on je na Ovčari trebao govoriti uime Srbije i kao predsjednik Srbije, ovako ispada da je sve jedna spretna protokolarna prijevara. Ispričao se, ali se zapravo, službeno, nije ispričao. Izrazio je nekakvo žaljenje u svoje ime. Njegove neodređene izjave na Ovčari u kojima ne precizira ni o čijim se žrtavama tu radi, ni što se zapravo tu dogodilo, govore da taj čovjek nije došao kao onaj koji je uistinu taj svoj čin duboko i potresno proživio. Da jest, imao bi snage za istinu! Imao bi snage za stvarnu ispriku – hrvatskim žrtavama, ne nekim bezličnim "žrtvama Ovčare", nego hrvatskim civilima, ranjenicima, rekao bi nešto o karakteru toga strašnog zločina, izrazio bi kajanje koje bi dalo pravi smisao i značenje njegovoj gesti! Ovako, na Ovčari nije mogao ni preko usana prevaliti da žali zbog hrvatskih žrtava! U Paulin Dvoru je naglasio kako je došao pokloniti se srpskim žrtavama. Žrtve su tu odjednom dobile svoj etnički pridjev, pa tako usput i hrvatske.
Hiperinflacija isprika
Naime, kada se analiziraju izjave i geste Tadića i Josipovića u Vukovaru i Paulin Dvoru, onda doista treba biti vrlo naivan, pa da se ne uvidi pravi politički smisao tog igrokaza i međusobnih razmjena isprika. Naime, i predsjednik Josipović je u Paulin Dvoru izrazio nekakvu ispriku, tako da u hiperinflaciji isprika vjerojatno možemo očekivati pad njihove "tržišne" političke vrijednosti. Kad se svi samo ispričavaju, onda isprike i nemaju velikog smisla. Tadić je došao u stilu "izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo", da bi sve s ove strane Dunava ostalo isto. Majke će i dalje tražiti grobove svojih nestalih sinova, a hrvatske žrtve istinu i pravdu. S one strane, tek ćemo vidjeti. Ne bih se začudio da uskoro saznamo kako ćemo u paketu sa Srbijom u EU. Uostalom, Tadićeva priča o zajedničkim udžbenicima povijesti govori sve o njegovim motivacijama, ali i motivacijama domaćina. Cilj je bio ispuniti domaću zadaću Europske unije i inscenirati veliku balkansku pomirbu. Sad će svaki kritičar toga igrokaza biti prokazan kao netolerantan i isključiv, iako svaka pomirba ima jedino smisla ako je utemeljena na istini i poštenom, konkretnom određenju prema stvarnim povijesnim događajima i žrtvama koje traže svoj mir. Zato ne vjerujem Danajcima ni kad isprike donose!
Post je objavljen 05.11.2010. u 22:43 sati.