bliži se godina dana da živim na pantovčaku pa sam razmišljala... šta to ima u tom brdu, što nema vrbu mrdu, što ljude toliko ostavlja bez daha. već mi se počelo događat da mi je neugodno govorit gdje živim jer sam primjetila da je to brdo statusni simbol. jedino moj tata kaže....ma odurno, ne bi me niko mogo naterat da se popnem tam gore, kaj god. najlepše je živit u gradu, sve ti je pod nosom.
ja nisam birala, brdo je izabralo mene. i zaista ima nešto u tom brdu...a rudnik zlata nije. evo na primjer:
poštar koji zaboravi donijeti račun pa nam isključe internet. divlje životinje kao što su vjeverice, ježevi, divlje mačke...reko i tigar doć.svrake koje bacaju orahe sa stupova, jedna me skoro u glavu...svraka. siromašni što svakotjedno zvone zbog praznih boca. građevinski radovi tijekom cijele godine.
predsjednika nisam vidjela. ili ima super moći pa se nevidljiv pošulja do posla ili su ispod brda tajni hodnici. stražarila sam, čuvala, pazlila, ulicom gore dole gazila...vidila njega nijesam ali cestu punu smeđih pahuljica jesam jer.. pantovčak je jedna od najposranijih ulica u gradu. bar na dijelu na kojem živim. ima puno pasoljubaca koji dobivaju puno ljubaca, puno papaju pa i kakaju. ma tu kod nas vam je ko smeđi božić.al prvi dobijemo poklone jer smo najbliža stanica djedu mrazu.
dobro mi je što sam gore pa vidim šta se dešava dole. nekad kad prevelika gužva ja vam se uopće ne spuštam u grad.
tu gore se ne bojim poplava ni potresa. kupila barku i čekam. pa kad grad poplavi ću na krstarenje.
najveću čar daje mi svakako vožnja autobusom s britanskog trga. neke ljude to umara al mene vam opušta. ah, osjećaj zajednice. pa kad baba babi ispriča recept, istrača unuka, zeta, muža, muži se prime politike, snaje djece...pročitam preko ramena novine ili se prošvercam za kartu. to su sitne radosti u kojima nema gadosti.
izađem ujutro na terasu i vidim zeleno drvo, pauka i čujem ptice u zraku. onda se obučem, izađem iz kuće i stanem u govno.
Post je objavljen 05.11.2010. u 10:26 sati.