Marketing
Uskopaljski križevi
Uz većinu uskopaljskih grobalja ili, pak unutar njih, nalazi se i nalazište (ako se to tako može nazvati?) stećaka (biliga, kamenova)...
Kada si sretan, otiđi na groblje, i kada si tužan opet otiđi na groblje. Tako glasi stara poslovica, kirgistanska ili armenska, ne znam ni sam čija, ali to nije ni važno, budući da je ona po svojoj poruci univerzalna. Vrijedi i u Kirgistanu, i u Armeniji, baš kao i u Uskoplju, ali se njena univerzalnost kod nas, čini se, samo deklarativno prihvaća, ali u praksi, očito je, ni na simboličkoj razini, a ni doslovno, ne provodi. Velika većina Uskopljana na groblja odlazi samo prigodom nekih blagdana, poput netom minulog Dušnog dana, kada se na grobljima skuplja puno svijeta, a takav odlazak jednom godišnje tako dobiva već rečeni deklarativni karakter i on ne znači potvrdu gornje poslovice, nego upravo suprotno - njenu negaciju.
Ova misao mi je pala na pamet u vrijeme prekjučerašnjeg Dušnog dana, kada su u Uskoplju, uostalom kao i svugdje u katoličkom svijetu, gotovo svi pohrlili očistiti i okititi nadgrobne spomenike svojih najbližih, čije su mramorne ploče, očito je, predebele, da bi se kroz njih uspostavio bilo kakav odnos s onima koji ispod njih leže, s prahom u kojega ćemo se jednom svi mi pretvoriti.
I dok su mramorni spomenici pomno obrisani i očišćeni od svakog lista, nedaleko od njih, zarasli u travu, izvaljeni iz zemlje ili utonuli u nju ili, što je još gore, bačeni s izgorenim lampašima i neukusnim umjetnim cvijećem u kakav gustiš uz grobljansku ogradu, leže naši prastari križevi, biljezi bez mramornog sjaja, pod kojima su ležala tijela ljudi koji su nam iz davne davnine htjeli poručiti isto ono što i poslovica s početka našeg teksta: "Ja sam bio što si ti, ti ćeš biti što sam ja!"
Uskopaljska groblja, dakle, nisu svojevrsne galerije na otvorenom, a ne obiluju ni upečatljivim i efektnim epitafima, koji bi se pamtili i o kojima bi se pričalo, poput poznatih i velikih svjetskih grobalja, ali naša, uskopaljska groblja imaju nešto što ta s razlogom razvikana groblja nemaju - križeve i kamenove, koji svjedoče o našem dugom trajanju u kojemu je smrt bila samo dio života, a nikako njegov kraj. Uz većinu uskopaljskih grobalja ili, pak unutar njih, nalazi se i nalazište (ako se to tako može nazvati?) stećaka (biliga, kamenova) o kojima se, baš kao ni o našim kamenim križevima - njihovim "krvnim" nasljednicima i čvrstom vezom s našim današnjim, mramornim spomenicima - pretjerano ne brinemo. A ne bi li bilo vrijeme da, ako ništa drugo, naše izvaljene kamene križeve skupimo na jedno mjesto, da ih, recimo, ako se već moraju iskopati, počnemo slagati uz grobljansku ogradu, te da ih tako, ako već mi ne znamo što bi s njima, sačuvamo za one koji će jednom "biti ono što smo mi".
Nije li činjenica da naši najbliži pokojnici leže uz pokojnike koji su bili suvremenici jednog Bandulavića ili Zvizdovića na primjer, veći spomenik od bilo kojeg mramornog spomenika, ma koliko se mi jednom godišnje pred svijetom njime dičili i ponosili?Hoćemo li im taj spomenik svojim nemarom do kraja uništiti?
(A.S.)
Post je objavljen 04.11.2010. u 09:10 sati.