Pokušavam što duže izležavati se u krevetu s obzirom da me od sljedećeg kreveta dijeli cijeli dan i pol. Plan je još malo lunjati Damaskom, potom uhvatiti bus za Bejrut, lunjati još malo Bejrutom i onda na bejrutskom aerodromu čamiti do četiri ujutro kada polazi avion za Budimpeštu. Priči tu nije kraj: treba sutra još lunjati i gubiti vrijeme po Budimpešti s obzirom da vlak za Zagreb ide tek u 13:00 sati, a šlag na kraju je upravo taj vlak koji staje na gotovo svakoj jebenoj stanici između Budimpešte i Zagreba pa ovu relaciju od 345 kilometara prolazi za nevjerovatnih šest do sedam sati! U konačnici ću doma u svom krevetu bit tek sutra navečer!
I tako lutam ja po Damasku, upijam zadnje mirise, zvukove i slike. Još uvijek je poprilično toplo. Imam dojam kao da iz dana u dan postaje sve toplije i upravo zbog toga mi je pomalo i drago što idem doma. Vrućine ne podnosim. A i deset dana je bilo dovoljno za odmoriti se. Treba ponovno raditi i zaraditi za nove pobjede.
Ručam u još jednoj od starih gospodskih kuća Damaska, danas pretvorena u restoran. Doduše i u ovom je puno više turista, nego lokalaca, ali ambijent je savršen za moj posljednji obrok u Siriji. Malo mesa, malo zelenjave. I cijena je ponovno sitnica.
Putem natrag do hotela zaustavljam se u jednoj od slastičarnica ne bih li kupio za doma nešto od onih tipičnih arapskih slatkiša kojima sam se prežderavao posljednjih deset dana. Frendovi su se, kako to uvijek biva, već najavili na večeri kod mene gdje će se uz poneko sirijsko jelo servirati moje fotke s ovog putovanja, a naravno slatko uvijek pomaže da se prebrodi nekoliko stotina istih. A i da nema večere, mislim da bi me giljotinirali da im, nakon toliko spominjanja slatkog po Libanonu i Siriji, ne donesem ništa.
Poslijepodne odlazim do Al-Samariyeh autobusnog kolodvora, negdje Bogu iza nogu u predgrađu Damaska. Taksist vozi dobrih dvadeset minuta. Autobusni kolodvor kao takav postoji samo na papiru. Zapravo je riječ o jednom parkiralištu autobusa i minibuseva, taksija i kombija te jednoj građevini na kojoj velikim slovima piše 'TICKETS'. Ne treba mi puno da pronađem mjesto odakle kreću busevi i taksiji za Bejrut jer te svaki od vozača povlači za rukav i gura te baš prema svojem autobusu ili taksiju. Iako u početku malo negodujem zbog cijene (naravno, višestruko više nego ona koja se spominje u Lonely Planetu), odlučujem se naposljetku za shared taxi. Autobusi su prazni i sam Bog zna kada i da li bi danas uopće krenuli. Taksi dijelim s dva starija Sirijca, koji očito ne razumiju ni riječ engleskog, ali zato bez pardona dime cijelim putem u automobilu svojim sirijskim cigaretama. Zatim je tu Libanonac koji radi u Siriji kao profesor fizike u jednoj međunarodnoj školi pa nije propustio priliku da se pohvali da mu je mjesečna plaća čak tisuću dolara, što u ovom dijelu svijeta nije nemala stvar. I konačno mladi Sirijac, volio bih reći u stilu Jasena Boka 'lagano feminiziranih pokreta', ali ovaj ima toliko feminizirane pokrete da je očito za koju ekipu igra.
Na sirijsko-libanonskoj granici Jdeida/Masnaa već smo 45 minuta nakon izlaska iz Damaska. Svi stranci moraju obavezno platiti neku vrstu izlazne takse iz Sirije u iznosu od 550 funti. Taman se uspijevam riješiti posljednjih sirijskih funti. Kao stranac na ovom graničnom prijelazu imam privilegirani položaj. Svi me guraju preko reda, Sirijac ležerno pečatira moju putovnicu, a malo dalje isto čini i Libanonac. Gotov sam za pet minuta dok procedura Libanoncima i Sirijcima traje nešto duže. Dok ih čekam, promatram granični prijelaz koji je potpuna suprotnost Abboudiyi gdje sam prije nekoliko dana iz Libanona prešao u Siriju. Ovaj je očito puno važniji, sređeniji, nekoliko je traka za ulaze i izlaze. Puno moderniji od mnogih graničnih prijelaza po istočnoj Europi. Meni na pamet uvijek pada onaj naš granični prijelaz u Metkoviću. Ruglo Hrvatske.
Na ulazu u Bejrut pozdravljam se s profesorom fizike i ostajem samo s feminiziranim Sirijcem. Naravno, tu su još uvijek i oni stariji Sirijci na prednjem sjedalu, ali s obzirom da ne znaju ni riječ engleskog, nitko ih uopće ne doživljava. Mladi Sirijac se tada osokolio:
"Ne znam da li si primjetio, ali ja sam gay.", kaže mi na engleskom u strahu izgovarajaću riječ gay tako tiho da ga slučajno ne čuju oni Sirijci na prednjem sjedalu. Ne znaju engleski, ali nikada se ne zna.
"Yes.", brate teško je ne zaključiti da si gay. Ali ne želim ga povrijediti ili tko zna što pa mu samo odgovaram s jednostavnim da.
"U Siriji je biti gay jako opasno. Ilegalno. Ne mogu reći obitelji, ne mogu reći prijateljima. Ne znam što bi mi napravili.", nastavlja on priču u totalnom strahu. Kao da ne znaju s obzirom koliko si feminiziran. Ja sam te pročitao još na "autobusnom kolodvoru" u Damasku. Ali opet radije ne govorim ništa, već samo klimam glavom, onako u znak razumijevanja.
"Zato sada na dva-tri dana idem u Bejrut malo se zabaviti. Bejrut je jako liberalan. Imam tu frenda kod kojeg ću prespavati, a zajedno ćemo izlaziti po diskoklubovima i barovima.", nastavlja on još priču kako bi jednog dana u Europu, kako je tamo gayevima puno lakše i da postoji sloboda. Ne proturječim mu jer mu ne želim razbiti iluzije o Europi u koju vjerovatno nikada ni neće doći.
Taksist me izbacuje točno pred glavnom džamijom u Solidereu. Mrak je već odavno pao, a s obzirom da je vožnja od Damaska do Bejruta trajala manje od tri sata, imam još sasvim dovoljno vremena za još jednu posljednju šetnju libanonskom metropolom. Kada razmislim, opet ne mogu vjerovati da sam ovdje bio na početku putovanja i da to nije bilo pred par mjeseci, kako mi se to u ovom trenutku čini, nego prije samo malo više od tjedan dana.
Oko jedanaest uzimam taksi do aerodroma. Putem sa stotina plakata smješi se Ahmadinedžad. Iranski predsjednik je u službenom posjetu Libanonu. To objašnjava povećani broj vojnika na cesti do aerodroma (kao da ih inače nema). Pitam taksista. Kaže da Ahmadinedžad upravo odlazi iz Bejruta pa su sigurnosne mjere na ovoj cesti na visokom stupnju.
A ja? Vrijeme je za čekanje ranojutarnjeg aviona, pa let pa lutanje po Budimpešti pa vlak do Zagreba. I tek onda krevet...
Ali isplatilo se. Without doubt.