... ovaj naslov čitam danas na jednoj web stranici, o Talijanu koji je na otoku Cresu pucao u šljuku, a pogodio svoju ženu koja je slučajno izašla iz automobila kada je začula lavež pasa. Žena je srećom, kao i šljuka, ostala živa. Ali šljuku zapravo u cijeloj priči nitko nije ni spomenuo, osim u naslovu po kojem se daje zaključiti da ju je metak zabišao. A kako bi bilo da je stajalo: Ubio šljuku umjesto žene? Dakako, onda bi to bila još crnja kronika, ali opet bi ubijanje šljuke i ovako i onako bilo – normalno.
Ovo je samo jedna u nizu nesreća koje su se dogodile u lovu. Čini se kako su Talijani, ali i Nijemci, a ne zaboravimo ni Hrvate strastveni lovci pa tako u mom kraju svakog vikenda vidim mnoštvo automobila stranih tablica koji dolaze u lovački turizam. Preko nekoliko puta lovci nisu ubili životinju (sreća po životinje), ali su ustrijelili kolegu lovca (nesreća po njega). Jednom je devetnaestogodišnji lovac išao u lov i stao na minu i pozdravio se sa životom.
Dakle, čemu lov? Čemu to divljanje po šumama kojim se straše životinje, masakriraju ih (znam priče da jako često životinju ustrijele, ali im pobjegne, a onda danima umire u mukama), čemu dovođenje u opasnost i ljudskih života? Još jedna besmislica u i ovako besmislenom životu modernog čovjeka.
Usporedimo lov starih naroda, primjerice Indijanaca, i današnji lov. Prije je to bila borba za opstanak, a životinje su slijedili dok im ne bi došli sasvim blizu sigurni da će je ubiti. Potom bi je zamolili za oprost, a sve ono što su uzeli od životinje upotrijebili bi. Danas je lov postao hajka, iživljavanje, ni blizu kako to mnogi nazivaju prirodnom načinu života. Trbušasti lovci koji jedva mogu potrčati ciljaju izdaleka, možda pogode, ali ne tako da se životinji uskrati mnogo patnje... hajmo, horuk, nabrzaka, a poslije ćemo gulaš i alkohol, narodno veselje okupano krvlju neke nevine životinje.
Post je objavljen 03.11.2010. u 10:46 sati.