PROŽIVLJAVANJE
Tekst je uvelike izvučen iz knjige "Živjeti s tuđim srcem"
autorice Elizabeth Wellendorf.
Trudeći se proniknuti u uzroke i svrhu ljudske patnje, tijekom povijesti ljudskog roda učeni su se pojedinci i brojne religije diljem svijeta bavili problemima vezanim za bol i tjelesne ili duševne bolesti. Polazeći od različitih pretpostavki, davali su i različita tumačenja, no najčešće su bol i patnja smatrani poslijedicom poremećaja ravnoteže u pojedincu i društvu kao cjelini. Tisućama godina plemenski vračevi i eskulapski (asklepijski) liječnici nastojali su pomoći bolesnom čovjeku da otkrije izvore pogrešnog načina svog razmišljanja i doživljavanja stvari, kako bi potom mogao ponovo pronaći put povratka u stanje ravnoteže i sklada.
U takvom načinu razmišljanja svako ljudsko biće i njegova pojedinačna sudbina doživljavani su kao određena manifestacija Cjeline, koja je kao esencija sadržana u svakom dijeliću Stvaranja i svaki je poremećaj individualni ili društveni, smatran pozivom i prilikom da se napravi novi korak u razvoju.
Otac današnje medicine Hipokrat naglašavao je svoje asklepijadsko podrijetlo, no upravo je on prvi raskinuo s tradicijom cjelovitog pristupa liječenju i sve simptome počeo promatrati odvojeno. Nastavljajući tim putem medicina se svojim sve užim specijalizacijama, sve do današnjih dana bavi dijagnosticiranjem i problemom bolesti, potpuno gubeći iz vida iskonski problem bolesnosti.
Materijalistički pogled na svijet doveo je do precijenjivanja osjetila i stvaranja kulta tijela i fizičkog izgleda. Velik dio farmaceutske industrije i mnoga medicinska pomagala u službi su ljepote i privida vječne mladosti. Često se i dobiva dojam da se medicina svojim dostignućima trudi čovjeka učiniti besmrtnim. Usmjerenost na tijelo i što savršeniju formu doveli su do toga da se sama bolest smatra nepotrebnom i nepoželjnom nevoljom uzrokovanom vanjskim faktorima. Ne vodi se računa o nastanku boli i bolesti, o njenom uzroku.
Obični ljudi i medicinsko osoblje plaše se komunikacije s neizlječivim bolesnicima jer svima takav bolesnik budi potisnuti strah od smrti. S druge strane sam pogled na takvog bolesnika negira osjećaj svemoći medicine.
Transplatacijska medicina kao najagresivnija grana medicine ne bi mogla funkcionirati da nije promijenila u svoju korist definiranje trenutka smrti.
Čovijek se do tada smatrao mrtvim kada bi nastupili prestanak disanja, prestanak rada srca i prekid svih tjekesnih funkcija. Mrtvačka ukočenost i mrtvačke pjege znaci su smrti.
Nije se bez razloga mrtvog čovjeka prije pokopa držalo najmanje tri dana na odru. Na dubljoj razini, prirodna potreba za opstankom zahtijeva da osoba kad-tad napusti svoje tijelo. Postoje prirodni međusobno povezani mehanizmi koji pripremaju biće na smrt, čak i kemijske međuveze koje to fizički olakšavaju.
S druge strane da bi transplatacije bile moguće potrebni su svježi organi... Postoji samo jedna mogućnost da se to riješi... Smrt mozga izjednačilo se sa smrću čovjeka u cjelini.
To znači : Čovjek diše, njegov krvotok funkcionira, organi mu rade. Čovjek probavlja, izlučuje, znoji se, hrani se, žena može i roditi zdravo dijete.
Budući da osoba kojoj je ustanovljena smrt mozga ne reagira svjesno, polazimo od pretpostavke da ona ne može ništa osjetiti niti bilo što registrirati, jer je ono što nazivamo sviješću razoreno.
Nisam sigurna možemo li govoriti o pravu na život; nije li to što se smije živjeti prvenstveno poklon... "Etička dimenzija uvelike nadilazi zakon morala i seže do uzvišene osame predavanja i poslijednjeg vlastitog izbora daleko od svake računice i pravila - ukratko zalazi u sferu svetoga."
Pozivanjem na "ljubav prema bližnjem" osjetljivo je pitanje na koje se ne da jednoznačno odgovoriti. Isto tako i pitanja o tome gdje su granice života i smrti, što u kojem slučaju zapravo znači odustati, predstavljaju li dostignuća poput transplatacije organa i sl. miješanje u Božje poslove ili pak znak Božje milosti...
"Tajna slobode je naše osobno pristajanje na svoju sudbinu!" (Paul Tournier).
Dilema autorice :
"Ne shvaćam zbog čega su crkve, s razvijenim zastavama jurnule na stranu zagovornika transplatacije. Naše društvo smrt tretira kao fijasko, kao nešto, što u svakom slučaju treba odgađati što je duže moguće. Kao da bi trebalo biti poželjno učiniti čovjeka besmrtnim. 1990. god. su Katolička biskupska konferecija i Savjet evangelističkih Crkava, izdali zajedničko priopćenje, u kojem se kaže : " S kršćanskog stajališta , spremnost na darivanje organa nakon smrti, znak je ljubavi prema bližnjem i solidariziranja s bolesnima i nemoćnima. " Zastrašuje da u izjavi Crkava, pozivanje na vjerovanje u uskrsnuće služi samo tome, da se mrtve stavi u službu produljivanja života. Gdje je ostalo poštivanje smrti koja se smrću Kristovom pretvorila u spas čovječanstva? Ta to je središnja poruka kršćanstva !"
" Vidjela sam suze radosnice nad prvim dubokim udisajima nakon transplatacije, kada bi im se uklonio tubus, kao da su udisali samu sreću i radost. Tada nisam znala, nije li se sve ovo isplatilo već samo zbog tog jednog trenutka.
Ali vidjela sam i drugu stranu, duboku patnju, ozlijede, odbacivanje organa, osjećaj krivnje..."
Ovim tekstom zavirila sam u mrvicu onoga što se otvara u stalnim pitanjima što treba učiniti. Fizičari i kemičari svojim eksperimentima dokazuju , da je sve energija koja samo mijenja oblik i nikad ne nestaje, već samo prelazi iz jednog stanja u drugo.
Da me je netko prije par godina pitao odobravam li donaciju organa bez razmišljanja bih odgovorila potvrdno. Da me netko danas pita,... pobjegla bih glavom bez obzira... ?!
Što vi mislite ?
Post je objavljen 03.11.2010. u 10:29 sati.