Nakon što ovo pročitate sigurno mi nećete više zamjerati što ne pišem češće i više :)
Nisam o tome pisala do sada iz raznoraznih razloga ali sada sam odlučila napisati sve od početka do kraja - nadam se sretnog.
Suprug i ja radimo na bebi uz pomoć medicinski potpomognute oplodnje.
Moja dijagnoza dijagnosticirana mi je čim sam dobila prve menstruacije: PCOS
Nakon što mi je jedan idiot od ginekologa rekao da nikada neću imati djece, jedna dobra ginekologica, naravno privatna, objasnila mi je kad sam imala 20 i nešto godina da se u današnje vrijeme moja dijagnoza može uspješno riješiti ali da će trebati hormonalnih terapija i puno strpljenja.
Nije bilo lako živjeti sve ove godine sa tim u podsvjesti ali ono što mi je svjetilo u mozgu je: moguće je imati djete.
Kako nisam bila ni u situaciji razmišljati o djetetu niti sam ga željela dok nisam upoznala svog muža, nisam ništa ni poduzimala po tom pitanju.
Njegova dijagnoza je prošle godine bila normalnozoospermia sa nešto malo smanjenim brojem spermića i nešto malo lošijom morfologijom što nije uopće loš nalaz.
Ove godine u proljeće kad je radio zadnju pretragu bila je astenozoospermia sa 70 milijuna i 30% morfologijom.
Nakon mog prvotnog šoka - pa zar nas je još i to moralo zadesiti, ginekolog mi je objasnio da je to još dobar nalaz i da je sa mnom sve ok najvjerovatnije bismo mogli ostati i prirodno trudni, ovako nam ipak preostaje samo postupak potpomognute oplodnje.
Priznajem da smo i suprug i ja bili malo lijeni, ustvari ne lijeni nego nam je bilo muka početi sa svim time a znali smo što nas čeka.
Nakon vjenčanja u lipnju, kao neka prođe ljeto, tako da smo kod ginice krenuli tek u rujnu i dok sam obavila sve pretrage hormona i čudesa, već je bio listopad.
Najnovija zamka za parove koji se bore sa ovim problemom pred nas je stavila naša divna država Kiflica i naš vrli ministar Kromanjonac - zakon je promjenjen i nije dozvoljeno zamrzavanje embrija nego samo jajnih stanica neoplođenih.
Za one koji nisu upućeni u temu - postotak uspješnosti se drastično, ali drastično smanjuje sa smrznutim jajnim stanicama, i s time žene prisiljavaju da za svaki postupak idu u ponovnu stimulaciju što je užasan udarac na organizam, to ću opisati kasnije.
Što ćemo i kako ćemo i kamo ćemo?
Počela sam surfati forumima i čitati iskustva drugih žena i primjetila nevjerovatan broj žena koje odlaze u inozemstvo.
U tim mjesecima niti naše bolnice nisu znale što i kako da rade i na mnogima se postupci nisu niti radili jer nitko nije znao što će biti.
Tako smo se i mi odlučili za Sloveniju tamo negdje u studenom. Eto, prošla godina dana začas.
Pošto se u Mariboru čekalo oko godinu dana na red, odlučili smo se za doktora Reša u Ljubljani.
Prvi poslani mail i vrlo brzo stiže odgovor sa terminom za konzultacije, za cca tjedan dana.
Nosili smo sa sobom sve nalaze koje smo imali, no pošto smo kao tek počeli, predložio je da tri mjeseca probamo sa Klomifenskom terapijom i folikulometrijom kod moje ginekologice u Zagrebu pa ako to ne upali da se javimo i idemo u postupak.
Klomifenska terapija je bila nula bodova i krajem veljače smo ponovno bili u Ljubljani.
Dogovoren je ICSI sa slijedećim ciklusom dakle u ožujku, vidimo se na 2. dan ciklusa.
Zgodan detalj je da se u Ljubljanu na pregled trebalo doći između 5-6 sati ujutro, dakle mi smo iz Zagreba trebali krenuti oko pol 4 ujutro, i nakon tih pregleda sam naravno išla na posao - užasno iscrpljujuće!
Na 2 dan ciklusa krećem sa stimulacijom 2 Puragona i 1 Diphereline, pikanje u trbuh svaki dan u isto vrijeme - oko 6 - 6,30 ujutro.
Baš krasan početak dana, zar ne...
Pikanje i ja smo nebo i zemlja ali čovjek zaista sve pregrize i sve istrpi za to malo mirišljavo biće.
Ja bih složila injekcije, piknula se, ubrizgala ali bi mi onda bilo muka, ne od lijeka nego od gledanja kak se sama pikam i onda bi me mužić transportirao u krevet da dođem k sebi a on bi pospremio sve to u smeće.
Nadam se da nam susjedi ne prekopavaju po smeću jer su tih dana imali što i vidjet :D
Nakon 8 dana pikanja prva kontrola.
U međuvremenu je meni trbuh narastao i osjećala sam priličan pritisak u cijelom trbuhu od maternice do abdomena ali rekoh - to je sve normalno.
Psihičkih nekakvih tegoba i živčanih ispada nisam pretjerano imala, bar tako kaže mužić i kolegice s posla pa ću im vjerovat.
Dakle na kontroli kaže Reš - Uh, hiperstimulacija je tu...
Hiperšta?????
Uglavnom jajnici su mi poludili od tih lijekova, narasli su puno više nego su trebali.
Ali kao sve će to biti ok.
Još jedan dan se pikam i onda opet kontrola.
Na toj kontroli je rekao da su folikuli spremni i da si u određeno vrijeme dam štopericu.
Štoperica nije prava štoperica nego injekcija koja zaustavlja rast folikula.
Naručeni smo na punkciju jedne subote ujutro. Punkcija ide naravno na živo, na pitanje da li to boli odgovor je bio - pa kao malo jača menstruacija. Za svaki slučaj sam krknula jedan voltaren rapid ali kao da i nisam.
Vjerujem da je bol bila pojačana hiperstimulacijom i velikim brojem folikula koje je izvadio - čak 19.
Usput mi je pogodio nekakvu žilu unutra pa je došlo do krvarenja, pa je stavljao tampone unutra da to zaustavi, pa je vadio te tampone nakon pol sata... Mislila sam da nikad neću ustati sa tog stola.
Ali bili smo sretni kao malo djete - 19 folikula - imat ćemo i za smrzliće i super super super...
Aha... moš mislit...
Bolovi u trbuhu su bili nesnosni već na punkciji i pitam ga ja što da uzimam, neki lijek - ništa, to prođe, pijte aspirin i puno tekućine.
Slijedećih 10 dana nisam ustala iz kreveta od bolova.
Moja socijalna ginekologica je bila "divna" - nit mi je izašla u susret sa bolovanjem (pa sam morala muljati sa doktoricom opće prakse koja je bila puna razumjevanja), nit me je htjela poslati u bolnicu vezano uz hiperstimulaciju, a mogla je. Poslala me doma jer kao nema ona temelja za išta jer nisam išla na postupak kod nas. Užas. Užas. Užas.
Nakon 4 dana nas naručio na transfer.
Od naših nasmijanih lica - hladan tuš - samo se jedna stanica uspješno oplodila do blastociste.
Kako?
Od 19 izvađenih folikula 5 je bilo praznih, ostalo 14, 5 nije bilo zrelo uopće, ostalo 8. Od 8 oplođenih samo se jedna razvila kak treba i ta jedna je vraćena.
Zašto?
Imate nekvalitetne jajne stanice.
Ne moram ni reći da smo se u tišini vraćali doma.
Mislim ta jedna jadna blastica jednostavno kraj toga svega što mi se izdogađalo, jednostavno nije imala šanse i nakon 14 dana, krajem travnja, test je bio negativan a beta 0.
Šta sad? Ništa, isplači se, izbaci iz sebe negativnu energiju, skupi komadićke i kreni dalje.
Ovo je tek prvi put, bude drugi put bolje - tješili smo sami sebe a i drugi nas.
Ovoga puta nismo dugo čekali da se pokrenemo dalje, samo kamo, kod koga?
Opet u Sloveniju pa se opet toliko maltrat sa svim tim odlascima, živjet ko zombi 2 tjedna, a opet neću imati smrzliće?
Probat kod nas? Kod koga? Za bolnice nemam ni vremena ni živaca a novac imamo ušteđen za to.
Dakle privatnik. Samo koji?
Do tada se već stanje u Hrvatskoj počelo pomalo normalizirati, počeli su se po bolnicama i po privatnim klinikama raditi postupci po novom zakonu.
Nakon dosta istraživanja, ispitivanja, mozganja i nedoumica, a i iskreno, nakon nekoliko hintova dragih forumašica, odluka je pala - "kontroverzni" Podobnik.
Zašto kažem kontroverzni?
Koji ga vole - vole ga, koji ga mrze - mrze ga.
Na Rodama ne daj Bog da napišeš da ideš kod Podobnika - pojedu te za doručak, stvarno ne kužim što imaju protiv njega i koji je vrag tim ženama.
Na Forum.hr je bilo malo iskustava s njim, ali bile su jedne trojke zahvaljujući kojima sam ja ustvari presudila u njegovu korist, ali ne samo zbog toga - oni imaju kompletnu kliniku, dakle ak dođe do bilo kakvih komplikacija, oni će me hendlat dalje, neće me slat u bolnicu. Mislim da je to ustvari prevagnulo u konačnoj odluci.
Odmah smo se naručili na konzultacije i vrlo brzo dobili termin, već u svibnju.
Meni se Podobnik na prvu svidio, kliknuli smo si, mužu nešto manje ali kaže on - nisam bitan ja, bitna si ti...
Nakon što smo fino porazgovarali, nakon što se nije mogao načuditi da od 19 folikula je dobivena jedna js, sve smo se fino dogovorili.
Trebalo je naravno pričekat par mjeseci da se organizam oporavi a i svaki mjesec sam išla kod njega na preglede da vidimo da li se jajnici smiruju i kako se ponašaju nakon hiperstimulacije.
Onda su krenuli godišnji pa smo se dogovorili da se vidimo poslije mora, na 24 dan ciklusa pa kad nam grah padne.
Menstruacije su prilično redovito dolazile, valjda još pod utjecajem hormona od prije i tak smo tamo negdje krajem kolovoza došli na pregled.
Super, sve savršeno, naručena opet na 2 dan ciklusa da me opet pregleda i krećemo sa stimulacijom.
Aha... baš sam si ja to fino izračunala i smislila :D
Na 2 dan ciklusa kod mene cista i to velika 3 cm...
Kakva sad božja cista, u životu nisam imala cistu, ja imam hrpu malih cista, a nemam velike ciste...
No, ne šiziti, dao mi je nešto da pukne cista i da dođem za 3 dana, još nije kasno krenuti sa stimulacijom.
Sad sam naučila da moje ciste ne pucaju nego usahnu, e pa ova nije usahnula za tri dana, samo se smežurala.
Ništa, idemo ovaj mjesec na Cilest, kontracepcija i slijedeći mjesec ćemo u postupak.
Iskreno moram reći da je najgori dio cijele ove priče čekanje.
Stalno nekog boga čekaš i čekaš i stalno se nešto zakomplicira i opet čekaš i čekaš i nikako više dočekat da se nešto počne događat...
Kad se i dogodi i kreneš u stimulaciju čekaš da vidiš koliko će biti folikula, onda dođe punkcija, pa čekaš koliko će ih se oploditi, pa kad dođe transfer, onda pak čekaš da vidiš da li će se primiti - e to je najgore čekanje, tu totalno poludim i šiznem. Blaženi Apaurini :D
Došao je i taj dan 1.10. - 2 dan ciklusa, hvala Bogu sve je u redu, nema cista, nema ničeg, krećemo sa stimulacijom: 3 Gonala i 1 Decapeptyl - laganih 800 kunića runda - malo sam se zagrcnula jer mi nije došlo odmah do mozga da će vjerovatno samanjivat dozu, momentalno sam zračunal da će me stimulacija doći 8.000 kn... O - o...
No nakon 3 dana, smanjio je na 2 Gonala i 1 Decapeptly, pa nakon 3 dana na 1 Gonal i 1 Decapepty i zadnji dan samo 1 Gonal.
Bildao je male folikuliće da narastu na potrebnu veličinu i da lijepo sazriju.
11.10. - punkcija.
Ovaj put ko čovjek - u potpunoj ansteziji hvala lijepo.
Dobila sam svoj apartman gdje sam se fino presvukla, gdje su mi stavili braunilu, gdje je došao striček anesteziolog popričat sa mnom, gdje je mužić obavio svoj dio posla.
I krećemo - u sobicu ;)
Nakon 2 minute sam u carstvu snova i budim se u svojoj sobi lijepo mamurna i opsjednuta sa time koliko je sati, kaže mužić da je umirao od smjeha.
Razgovor ide ovako:
On: Jubi jesi dobro?
Ja: Aha. Koliko je sati?
On: Tri.
Ja: Dobro.
Za 1 minutu se opet probudim
Ja: Jubi koliko je sati?
On: Tri i jednu minutu.
Ja: Dobro jubav...
Opet zaspim i opet se probudim za minutu:
Ja: Jubi koliko je sati?
On: Jesi ti sigurna da si dobro?
Ja: Aha, zašto? Daj mi samo reci koliko je sati?
On: Pa pitala si me već tri put koliko je sati u roku 3 minute
Ja: Kaj stvarno? Daj ti meni pošalji sms koliko je sati
I opet zaspim :D :D :D
Poslije sam si protumačila da mi je bilo bitno znat kad su me vratili u sobu da znam kad mogu jest.
Ja sam jedna obična izjelica :D
Oko pet su mi donjeli sendvič i jogurt i još sam ležala skroz do 21 sat kad me pregledao i pustio doma.
Uglavnom, izvadili su mi 9 folikula i dogovorili smo se oploditi 3 jajne stanice.
Transfer je bio u subotu 16.10.
Prvo se leži 10-tak minuta odmah na stolu a onda još cijelo popodne u sobi.
Na kraju smo išli dolje na ultrazvuk i prvi put smo na ekranu vidjeli svoje svjetleće mrveke i dobili smo i slikicu.
Naše tri male nade, naše tri male ljubavi...
Rekli smo da ovaj put nećemo previše očekivati, da nećemo sami sebe zavaravat, da se nećemo zvati mamica i tatica - sli sve to pada u vodu kad ti vrate mrveke.
Očekuješ, nadaš se, maziš ih, pričaš im, smišljaš im imena... to je jednostavno jače od mene i od njega.
No da, ajmo dalje, nije još sve gotovo sa mojim komplikacijama :D
Transfer je bio u subotu a moj slijedeći pregled je u utorak.
Mene opet boli trbuh, manje nego poslije Slovenije ali mislim da je to to, ne mogu jesti, ne mogu piti, ne mogu piškiti - i da, opet hiperstimulacija...
U utorak me nakrcao kojekakvim čudesima i kao ako ne bude bolje nimalo da dođem sutra na infuziju malo.
Sutra ne da nije bilo bolje nego je bilo puno puno gore, jedva sam došla do gore od bolova...
Zadržavaju me u klinici i rade obradu krvi kod njih u labu, a sutra ujutro rade sve moguće krvne pretrage u Breyeru - albumin su mi pali za 10 onih vrijednosti i uz ostale tekućine treba ih nadomjestiti.
Ostala sam gore 5 dana što i nije bilo nimalo neugodno iskustvo: predobar krevetac, predobra klopa (nakon 2 dana sam došla k sebi pa sam počela i uživati u tim delicijama), tv, internet, sestra na gumbek - ma raj...
Malo nas je štrecnulo kad je došao račun ali bože moj - sve za bebe!
Tijekom hospitalizacije me redovito pregledavao i gledala sam kako bebeki rastu a jajnici se smanjuju i tekućine se smanjuju, sad već kao nekaj i vidim na onom ekranu, tj. mogu bar nekaj skužit :D
Otpuštena sam doma sa sličicom dvije svijetleće mrve u džepu, no nakon dva tri dana jos jedan hladan tuš - krvarenje.
Hitno gore na uzv i još jedno razočarenje - mojih svjetlećih nada vise nema.
Dijagnoza - biokemijska u šestom tjednu.
Sad smo već nijemi od boli, vozimo se doma i doma samo potoci suza jer vidjeli smo ih, bile su tamo, svjetlile su za nas...
Nastavak slijedi...
Post je objavljen 03.11.2010. u 07:56 sati.