Danas se obilježava Dušni dan, dan kad ase sjećamo svih umrlih - dan kada svi trebamo postati svjesni da je ovozemaljski život samo put ka vječnom životu li vječnoj smrti.
Zapitamo li se ikada kakvim smo putem išli. Da li rado skrećemo s puta, da li se držimo onoga za što se deklariramo da vjeurjemo. Da li su naše svijeće na grobljima samo običaj ili stvarna svjesnost da nas čeka jednog dana smrt iza koje ne znamo gdje nam je mjesto.
Ovo su ujedno i dani da se sjetimo naših mještana, onih koji su svojim životom i djelom ostavili tragove u našoj maloj zajednici.
Ovo su dani kad se sjetimo svih naših seoskih legendi, svih naših seoskih ljudina, svih onih koji su ime Matijevića svojim načinom života ostavljali u ustima i mislima drugih ljudi.
Naš Ivan Šprlje, pokojni župan koji je uvijek vedrio svojim nasmješenim licem i ljubavlju prema svom rodnom selu, naš Mijo Nikolić - seoska legenda čije su priče i dogodovštine bile jednako zanimljive i starima i mladima, naš Nikola NIkolić koji je znao rodbinske veze do tko zna kojeg koljena unazad 150 godina, seoske predaje, tradiciju sela i župe i njegova žena Jela, Ivan Šprlje Gujac koji je osebujnim životom ostavio trag sela u mnogim krajevima, Ivan Šprlje - Šprc, nezaobilazni bućač koji se svake nedjelje brinuo da zog bude spreman.
I mnoge druge osobe su ostavile trag u našem selu,a da ih ovdje ne spominjem, ali i oni su tu s nama u mislima, ostavljaju trag u našem životu i obvezuju nas da svoju generaciju i one nadolazeće odgajamo u ljubavi prema bližnjima, bez obzira da li su susjedi, rodbina, sumještani ili obični prolaznici. Na kraju krajeva - što nam vrijedi ako jednog dana nemamo koga da nam zapali svijeću na grobu zbog naših dobrih djela.
Post je objavljen 02.11.2010. u 19:44 sati.