Krećemo sa upoznavanjem okoliša, obilazimo Šaru i naravno, malo podalje našeg prozora sobe nalazimo malu trgovinu, a pred malom trgovinom velike kronere. Nakon upoznavanja lokalnih dripaca i zagrijavanja krvožilnog sustava votkom i pivom, odlučujemo se i na upoznavanje buduće kreme našeg društva, naše braće studenata sa naglaskom na ženski rod te populacije. Najlakši način za to su plesnjaci, jedini problem je to što mi ne znamo gdje su plesnjaci u Zagrebu, drugi jedini problem je što su plesnjaci bili aktualni dok su naši starci bili mladi, treći jedini problem je što ne znamo plesati a četvrti je da se nama ni ne ide na plesnjake.
Znam, kaže cimer, ima danas koncert einddtstrzend neubeu. Gledam ja ko to štrca i gdje, al ne mogu ga razumjeti nikako jer mu se jezik od votke zapliče i na običnim domaćim riječima a kamoli na nekakvim njemačkim štrcalicama.
Srećom, na oglasnoj ploči doma vidim da se radi o koncertu grupe Einsturzende Neubauten i da se dotični bend uprikazuje u dvorani Pauk u studentskom domu Stjepan Radić. Sad sam već veseo, još samo da ne promašimo dvoranu Pauka i sve će biti vrhunski.
Raspitamo se kod lokalaca kako se dolazi do tamo, crtamo kartu i obilježavamo sve tri tramvajske stanice koje moramo proći do tamo – za svaki slučaj radimo po tri kopije da nam se ne bi slučajno izgubile a i mi zajedno s njima.
Nevjerojatno, iz prve pronalazimo studentski dom, već osjećam da je ovo naše veče.
Iz prve nalazimo i dvoranu Pauka, možda nam u Zagrebu niti neće trebati prijatelji – i sami se dobro snalazimo. Cimer kupuje karte i mi se penjemo na kat pred vrata dvorane. Malo nam je čudno da nema baš puno ljudi, sve neki zagrljeni parovi, al dobro, nisu ni Einsturzende baš za svakoga.
Vrata se otvaraju, mi ulazimo i … obojica se češkamo po glavi. Bina je prazna, a dvorana ima debela futrana sjedala. Hm, nisam još bio na koncertu gdje se sjedi, osim jednom kod nas kad su me na prevaru natjerali da idem gledati operu. Stanemo mi na prolaz i palimo pljuge, on uredno u martensicama, ja u patikama i poderanim hlačama, u džepu lewiske pljoska sa rakijom.
Nekako se uopće ne uklapamo u profil onih koji ulaze, svi začešljani, opeglani i mirišljavi i gledaju nas nekako ispod oka. Odjednom pokraj nas prolazi par starčića od jedno 70 godina (pojedinačno – da ne bude zabune). Jebiga cimeru, meni ovdje nešto smrdi… Bacamo pikavce na crveni tepih i da ću se okrenuti kad mi strahovita bol propara rame. Od boli padam na koljena a bogami vidim da je i cimer kleknuo pored mene. Nismo baš vjernici da padamo ničice pa skužim da razlog naše iznenadne pobožnosti nije ništa nego neko ogromno stvorenje u vijetnamki koje nas je zgrabilo svojom ručerdom za mišić ramena i natjeralo da se pokorimo. A šta vas dvojica glumite ovdje, mangupe ha?
Ajd kupi te pikavce i sjedaj tu, da vas više nisam vidio ni čuo. Kupimo mi čikove i stavljamo u džep jakne i ništa nam nije jasno. Zvjerko (poslije sam saznao da se tako naziva monstrum u vijetnamci) nas mrko gleda i mi pokunjeni spuznemo u sjedala, rame mi probada strašna bol, a još veća bol mi para srce, pa nisam znao da se na koncertu ne smije ni pušiti a pogotovo da ću to morati saznati na ovakav način. Ne smijemo se ni mrdnuti i sve sam zbunjeniji, bina je još uvijek prazna a u pozadini se čuje buka bubnjeva i jeka gitara. Dosada sam mislio da je band možda iz zavjese, al vraga, buka odjekuje iz drugog pravca. Gase se svijetla. Ajd reko, možda su to neke fore tih alternativaca. Zavjese se razmiču i.... počinje film. Grom te nedo, pa mi nismo u Pauku nego u kinu!!! Cimer više ne može izdržati, počinje vrištati i trči po mraku, lupa po vratima, pustite me van.
Jesam ti reko da te više ne želim čuti, viče Zvjerko i baca se preko sjedala za njim. Cimer je vižljast i izmiče mu. Sa zanimanjem pratim potjeru po dvorani, vadim pljoskicu i zadovoljno zaključujem da nisam prije gledao film koji upravo počinje. Ah, cimeru, život u velegradu je stvarno zanimljiv, pomislim si, cugnem malo rakije, malo natrljam po ramenu koje žeže i zavalim se da odgledam film do kraja.
Post je objavljen 02.11.2010. u 12:49 sati.