Došo i taj dan da krenemo studirati u Zagreb. Bili smo uzbuđeni ko rpa pčela kad vidi polje repice.
Zagreb nas je dočekao raširenih ruku, jedva je dočekao novi val zbunjola iz ruralnih zabiti da nam se naceri svojim krezubim osmijehom.
Cvilež tramvaja na kolodvoru natjerao me da se osmjehnem od radosti, napokon urbana buka.
Naki zbunjen, nenaviknut na novo okruženje, bio sam sretan što je sa mnom cimer. On je već bio u Zagrebu i sve zna, koji tramvaji voze na koju stranu, gdje je studentski dom, gdje je menza, gdje se izlazi van. Uspokojen tom mišlju samouvjeren slijedim cimera i sjedamo na 13-icu koja nas odveze ravno na Žitnjak, što uopće nije loša stvar ako zapravo ne trebaš otići u studentski dom „Šara“. Cimer malo zbunjeno vrti glavom, kaže jebote, ne vidim nigdje Vjesnikov neboder a mene pomalo napušta početno samopouzdanje a bome i pouzdanje u njegove orijentacijske sposobnosti.
Srećom imamo jezik i ovaj put pitamo ljubazne građane Zagreba za smjernice glede našeg odredišta.
Bez po muke, uz još četiri promjene tramvaja (i isto toliko promjena smjera zapad – istok) ugledamo Vjesnikovu zgradu, ohohooo, našim mukama je kraj!
Prtimo naše torbetine na rame i pretrčavamo cestu (jebemti, ovdje niko ne jebe ni zeleno ni crveno svjetlo) i dolazimo na portu. Meni već duša izlazi na nos od ovih torbetina i tramvaja, ali ozaren sam mišlju da ću se napokon useliti u svoju prvu studentsku sobu, palim cigaretu i ostavljam cimeru da riješi formalnosti oko upisa. Gle njega, opet se češka po glavi i zbunjeno premješta s noge na nogu.
Čuj, veli on meni, ovo ti nije „Šara“.
Jel bogati, pa meni nije jer si ti bio ovdje a ne ja, kako bi men onda ovo nebila „Šara“???
De dobro je, šta se ljutiš, zabunio sam se, „Šara“ je odma tu preko ceste.
Ajd šta ćeš, prti torbe opet i trči preko ceste (još uvijek niko ne jebe ni zeleno ni crveno).
Eno ulaza – osjećam se kao da ulazim u raj a ne u studentski dom.
Za svaki slučaj sad ja obavljam formalnosti oko upisa jer bi nam se moglo dogoditi i da nas ispišu iz doma ako cimera krene ko što ga je išlo do sada.
Napokon, ključevi su u ruci. Otvaramo vrata, oduševljen sam sa sobom, cijelih 8 kvadrata samo za nas dvojicu, koja blagodat!!
Kaže cimer, imam iznenađenje za tebe.
Nemoj, molim te, dosta si me iznenadio za jedan dan.
Ajd otvori ormar.
Otvorim ormar a u dnu ormara čuči politra „Skenderbega“.
Osmijeh mi zamjeni ljutnju i dok mi je cimer otišao pišat ja lijepo iz tri cuga smirim Skendera i ostavim mu praznu bocu – payback is a bitch hehe.
Uzbuđenje oko dolaska a pomalo i Skender natjerali su me da prilegnem preko onih svojih torbetina i zaspem mirom pravednika.
Tako smo odradili prvi dan studiranja.
Post je objavljen 02.11.2010. u 12:09 sati.