Uskom, prilično neuglednom i turbokrivudavom cesticom koja vodi od Planoga preko Labina Dalmatinskog pa sve do Prgometa, danas na pomalo neobičan način kreću naši snovi prema svijetu budući da je upravo ta cestica posljednjih godina ni kriva ni dužna dobila ulogu spojnice na autoput A1.
No dobro, ako načas zaboravimo lude kokoši koje pretrčavaju preko ceste i zavoje od otprilike 350 stupnjeva opremljene zavidnom količinom centrifugalne sile, vožnja na četvrtini gasa ponekad zaista nije loša stvar. Jer, ako samo malo dignemo pogled sa ove naše uboge Pla-Prg spajalice, zamjetit ćemo na nedalekim obroncima Trnošćaka i Labišnice stari rimski put koji elegantno vijuga gotovo paralelno s nama i u jednom trenutku jednostavno nestaje iz našeg vidokruga.
Eto, nakon gotovo dva milenija, stari nas put još uvijek podsjeća na neka davna vremena kad su njime kročile rimske legije i zaprege s konjima, a baš me živo zanima koliki će se broj od ovih današnjih prometnica dati prepoznati u tamo nekom četrdeset i prvom stoljeću.
Budući da smo masu puta do sada sami sebi obećali kako se barem jednom moramo spustiti do starog puta i pokušati odgonetnuti njegove tajne, današnji tmurni jesenski dan pružio nam je idealnu priliku za tako nešto. Iako je snažno jugo iz Bračkog kanala i Kaštelanskog zaljeva gore u brdima stvaralo gotovo mističan ugođaj, kišni su oblaci iskazali puno razumjevanja pa su nas obilazili u širokom luku.
Starim rimskim putem danas više nitko ne prolazi. Naravno, nije nikakva šteta što njime ne jurcaju vozači off-road utrka ili nadobudni motoristi, ali neobično je da ga do sada nisu otkrili barem planinari i izletnici. Relativno blizu "civilizacije" opet je nekim čudom ostao izvan popularnih đireva.
Stoga smo ovoga puta hrabro pohitali u visine i širine da barem malo ispravimo povijesne nepravde, ali smo se vrlo brzo uvjerili kako stvari nisu baš tako jednostavne. Na samom početku nije bilo lako pronaći "naplatne kućice", a jedina živa bića koje smo susreli na putu bile su najobičnije koze. Na naše uljudno pitanje - kako ćemo doć do rimskog puta, koze su složno odgovorile beeeeee!!!
Nešto kasnije smo naletili na nekoliko krava i jednog prijateljski nastrojenog bika. Ni oni nisu bili mnogo rječitiji pa smo nastavili s đipanjem preko krša izbjegavajući nagazne mine.
Na polovici uspona našli smo se u priličnoj zbunjozi - gledamo dijelove puta livo, gledamo dijelove puta desno ali ispred nas - nema ničega!? Na nekim dionicama put misteriozno nestaje! Konačno, nakon malo vrludanja i tumaranja, nabasali smo na dobro očuvane staze koje su zavodljivo vijugale obroncima. Već smo se ponadali da ćemo ovako elegantno sve do Labina, ali već nakon kilometar-dva, našli smo se u gustom bušku!
Jedino nas je iz tame obavijeno granama bršljana promatralo jedno znatiželjno oko.
Kako nastavka nije bilo na vidiku, nije nam bilo druge nego već poznatim putem natrag, pa zaobilazno opet na prave staze.
A upravo takvu pravu stazu našli smo kod Mujine pećine!
Mada je široj javnosti još uvijek nedovoljno poznata, Mujina pećina je vrlo značajno nalazište jer su upravo na ovom mjestu pronađeni najstariji tragovi života u Dalmaciji u razdoblju od 45000 do 39000 godine prije Krista! Dakle, upravo su ovdje živjeli Pradalmatinci Mujo i Haso! Hranili su se stepskim bizonima, pragovedima, jelenima, divokozama i kozorozima. Iako s balkona Mujine pećine puca zavodljiv pogled na more, Pradalmatinci nisu mogli uživati u njemu jer tada mora nije ni bilo! Točnije rečeno - nije bilo mora u današnjem Kaštelanskom zaljevu.
Vrata pećine zaštićena su metalnim vratima tako da smo u unutrašnjost pećine mogli baciti samo nekoliko znatiželjnih pogleda.
Nasuprot Mujine, s druge strane klanca nalazi se još jedna pećina - ne znam joj ime, ali pretpostavljam da bi ovo mogla biti Fatina pećina!
Par stotina metara dalje konačno nalazimo naš stari dobri rimski put s kojim smo prohodali još nekoliko kilometara. Fascinantno je gledati te podzide koji su izdržali tolike vijekove. Jednostavno, kad pomisliš da je ovaj kamen posložila ruka čovjeka prije dva milenija, osjetiš nemalu dozu strahopoštovanja!
Ipak, naišli smo na dokaz kako su osim neandrtalaca na ovim prostorima još i dana žive CROmanjonci. Ostaci vozila CROmanjonaca uz sami rimski put nedvojbeno dokazuju zavidnu razinu kulture na ovim prostorima sve do današnjih dana.
Sve u svemu, odradili smo danas zaista junačku turu, petnajstak kilometara od prapovijesti do današnjih dana, istina, u nastojanjima da otkrijemo nešto više, nekoliko puta smo završili u neprohodnom gustišu, ali na koncu takva je sudbina svih pionira - onaj koji ide prvi, mora tu i tamo zaglavit!
Post je objavljen 01.11.2010. u 20:50 sati.